Jovan
Duvankesa-mudara visi mu o lijevoj bedrici. U njoj ugrušak žućkastog arbanaškog arbanaškog duvana.
On njima pletenku rakiještine, oni njemu nanizak suvih smokava ili gromulj skvašene soli.
Ona mu je pri ruci, pitoma i mlada, crnpurasta, puna kao šipak.
Dječurlija i mačke mu se oko nogu motaju.
Ujutru propiri ognjište i srkuće ječmenicu. Otpija lozovaču lako, kao mlijeko.
Pogladi ih sanjive i tople kao ptiće.
Ona mu prinese topli hljeb, on joj cjeliva ruku. I obazire se da ga neko ne vidi.
Na potklobučenom zidu ćuti dimiskija.
Pod krivom kruškom krpi opanak, probija goveđu čapru.
Pjevuši tiho njenu djevojačku zapjevku.
U nosu mu ponekad vonj usirene krvi, u košmaru fijuk sječiva.
Kad joj je odbranio čast, kuću je napunio.
Otkad je doveo, krišom joj ljubi nadlanicu.
Pogleduje ga milo kao da je ikonom upisana.
U starosti njegovoj razmišljala je o dalekoj đul-bašti, malom misiru.
O uznjihanim pupolj-granama i bistrom izvoru.
O rajskom mjestu, gdje će joj počivati, daleko od divljih i zlobnih.
Kada ga jednom odnese krišom i kraj njega legne.
A nad njima samo milina čistog neba.
Japan
Daleki narod nad dubinama umiva se suncem.
Samuraji i kamikaze, neboderi i brze pruge i sva čuda ovoga svijeta.
Vise nad bezdanom bez straha i spokoja.
U tresku se uzvrpolje kao mravi, razmile se u svim pravcima, brzo poprave mravinjak i čekaju novo čudo.
Drhturi na visokoj grani začekano paperje.
U gnijezdu koje se njiše.
Prolazi vrijeme careva i šoguna, još uvijek traju mravi i pčele.
Zemlja se kadikad razmrda.
Narodi pocupkuju nad ponorima.
Mala stada vučje gladi.
JJ
Došao je rođak pod šeširom, iza naočara, u razdrljenoj šarenoj košulji, dlakav kao jarac. I bradica mu srezana u klin.
Iz kratkih pantalona izrasle mu bijele kvrgave noge.
Bolne otekline vena.
Vijao sopstveni rep svuda po bijelom svijetu, skrasio se u Japanu pored razbokorene gejše.
Šurak mu samurajski unuk, pokojni tast – dioničar Honde.
Djecu ne pominje.
Riječi mu pune trešnjinog cvijeta.
Padaju po nama mirisne latice bijelih laži.
Srkuće ostrige, vavula masline, zaliva lozom i vinom.
Grickam sir kao miš.
Pita me o Jovanu i njegovom grobištu.
Priča o glavosijeku, glavama u zobnici.
Muve nas spopadaju na bijeloj terasi kraj užeglog plićaka.
Nosimo ga u prezimenu, kaže, i moramu mu naći grob.
Grobovi su na dnevnom redu, ti mali rudnici sreće. Jovan ih pritrpava šlagom i sladoledom.
Ubetio od sunca i lozovače, zagledan u grob, zaboravio gejšu, Hondu i žuborak japanskih vrtova.
Kvrge na nogama otekle kao prezrele šljivke.
Zapušačem ćutanja branim se od ponornica.
Hoću da uživam na terasici nad ponorom, nad grobom.
Jebem ti Jovana, kaže Jovan.
Da je šta valjao, ostavio bi mi makar grob za sobom.
I bio bi neko i nešto.
Makar kmet ili kapetan.
