Ljubavnica
Tanji se i čili od jada i sičije. Kopni kao proljećni snijeg.
Grize je i ispija grozno iščekivanje i varljiva nada.
Mile u srcu pauci ljubomore.
Puna praznine i pelina, teretni joj snovi, uzaludna buđenja.
U gluvoj noći, sama, gleda im veselo svjetlo u prozoru.
Čuje im smijeh, zveckanje posuđa, praporce života.
Gleda joj punačku siluetu, zamišlja njegove ruke kako je savijaju i gnječe.
Bježi u posrtanju, u beznađe.
Šta li je privuklo tom glavatom stvoru, zašto se u brezoviku podala njegovim ručerdama?
Život joj je o tankoj pređi, ubijaju je dani.
I sunce je probada kao bubu potkamenku.
Tablete, alkohol, vrtoglavice.
I kiše i suze ispod nokata.
I nema tu ljubavi, samo mržnja koju proždire.
Besmislenu u kajanju mame je breze.
Trska je lomna u močvarnoj vodi.
Ljubav
Neka na ovom mjestu, na ovoj bjelini, Ona ispiše svoje ime.
LJLJ
Poznajem ih.
Onog sa pivskim stomakom, još uvijek mladog, glavatog i snažnog, prepunog zdravog smijeha.
I Onu, vitku i krhku, dugoga koraka, koju odavno ne viđam.
Nezgrapan i snažan kao bik, prelomio je jednom u odušju strasti tanku trsku kraj jezera, blizu sanatorijuma.
Pričala mu je o Tomasu Manu dok su se iskašljavali plućni bolesnici na visokim terasama starog zdanja.
Bolesni ljudi su visili sa neba kao kićanke, a ona mu se otvarala i klokotala je u orgazmu njegovo nezgrapno ime.
A on, taj Milutin, pokajao se brže nego što je stigao do stančića svojoj ženi i djeci.
I pitao je ženu dok je rasipala punđu ko je Tomas Man, a ona je slegla ramenima.
I nema tu ničeg fatalnog, rekao mi je i zasmijao se krupno i zatresao glavom kao medvjed.
A Ona, nesrećna tanana trska, plutala je dugo nad mrakom jezerskih dubina.
I tek na muljevitom dnu oslobodila se okova mržnje i spoznala divotu ljubavi.
I vidjela lica nekih momaka iz snova.
