Momak
Živi u centru, u Ulici heroja Lipke, br. 13.
Bura mladosti je prošla i sada pije trideset kafa i ispuši pet paklica dnevno.
Majka mu je dobrodžeća stara gospođa, kuva mu na pari i prikriva ga noću.
Oca su mu sahranili, već odavno, sa petokrakom na reveru.
Uvijek u kafanici sa društvom i uvijek potpuno sam.
Tihi prkosnik i bundžija svelog mlitavog lica.
Kada se naljuti, napući usne kao dijete.
Zna mnogo o komunizmu, nihilizmu, anarhizmu, zen-budizmu, mitologiji, misticizmu.
O laburistima i konzervativcima.
O kumranskim spisima i ustavnom pravu.
O inkanabulama i stripovima.
Nekada je grickao nokte, sada grize usne.
Nikuda iz svoje ulice.
Igrao je fudbal, sada ga i ne gleda.
Mrzi računare, mobilnu telefoniju i tradicionalizam.
Jednom mjesečno sačekuje let iz Pariza.
U kafateriji, na aerodromu, krišom čita pristiglo pismo.
Miriše ga i ovlaš ljubi.
Trideset noći u besanici očekuje sledeće.
Mitologija
Volhelm Manhart, Džejms Džordž Frejzer oslanjaju se na komparativni pristup. Sigmund Frojd je u mitu vidio izraz potisnutih ideja, a njegovo stanovište će Karl Gustav Jung proširiti teorijom kolektivno-nesvjesnog i pojavom mitskog arhetipa koji iz kolektivno-nesvjesnog izvire. Bronislav Malinovski tvrdi da mit ima konkretnu ulogu u funksionisanju društva, dajući model ili uzor za ljudsko ponašanje. Klod-Levi Stros se trudio da razazna dublju strukturu formalnih mitoloških relacija i obrazaca u raznim djelovima svijeta, dok su Mirča Elijade i Rudolf Oto zastupali stanovište da mit valja shvatiti isključivo kao vjerski, religijski fenomen.
Bajka u žiži stavlja neobična bića i nesvakidašnje događaje, ali joj nedostaje…
MM
A tek misticizam i Majstor Ekhart, nastavlja stari momak poslije dugog srka crne kafe i dubokog udisaja duvanskog dima.
Sjedimo u kafanici u Ulici heroja Lipke.
I dalje glagolja o misticizmu.
Ko ti šalje pismo iz Pariza? – pitam iznebuha, okuražen votkom.
Stari momak tek sad izbacuje oblačić usirenog dima.
Nešto mu je zakanulo oba oka.
Ovo je pitanje zauvijek ubilo njegovu ljubav prema meni.
Krhku zelenu biljčicu sam njegovao.
Stari momak je beskompromisan u svojim principima.
Ako mi je davno pomenuo pariska pisma, ne znači da sam mogao da pitam ko ta pisma piše.
Jednom sam, kaže, duvanski dim nedjeljama držao u plućima.
Plave oči mu bjeckaju čistom mržnjom.
Povukao sam, kaže, na početku vaskršnjeg posta, a izbacio ga na kraju.
I ne dišem danima, ne živim godinama, a vidiš da starim.
I niko ne piše pisma niti ih šalje.
I nema ni Pariza ni aviona ni aerodoroma.
Ne postoji Ulica heroja Lipke ni kafanica u kojoj smo.
Ni ti više ne postojiš i nikada nećeš znati kako mi pisma, ipak, stižu.
Ustao je srdito i otišao ulicom koja ne postoji kod majke koja je nekada pisala pisma iz Pariza.
Ona je tada bila nježna ljepotica na školovanju u Gradu svjetlosti.
A on, njen vjerenik koji čeka svoju nevjestu.
