Nevjesta
Kruna ili vijenac na glavi dok osjeća koprc i brbot u utrobi.
Gubi se pod velom.
Bogorodično kolo nad njom se okreće kao žrvanj.
I iguman joj se preobraća u meketavog jarca.
A on, ženik, oznojen i ukočen, liči joj na degenerika.
Oni, svadbari, zgomilani kao hajkači.
A kumovi sa žiškama kao kurjaci za vratom.
Nakon mučenja u crkvi, pravo u vrtlog boja, prangijanja i mirisa.
Govore nešto u stotinu odjeka.
A mislila je da voli tu gorštačku bajku i njegošolike kršne urođenike.
Flauta i gusle.
Lice bez krvi.
Zubi kao sječiva na jeziku.
Noć
Oparalo se pletivo dana, valja se klupko mraka preko pogašenog svijeta.
I čuju se dihanja u mraku i struna noćnog povjetarca.
Uzdišu borovi, trnu mrtvi udovi.
Odavno noć nije bila potpuna.
Nema ulične rasvjete, samo poneko lice.
Slabašno bljesne izobličeno mrakom.
U dalekoj vratolomnoj gori kasa vuk.
Bulevarom odjekuje njegov hrip.
Odavno noć nije bila baš.
Čuje se hropac nečijih snova.
Snovi puni dima i mraka.
Hlade se tijela pod pokrivkom.
NN
Čudim se nevidjelici.
Nigdje nijednog žiška.
Ni u sobama ni iza horizonta.
Samo vijori crna tišina.
Ni šibice ni cigarete.
Zaglavilo se vaseljensko kolo.
Izmožden svadbarskim pićem, tumaram škripavim parketom.
Kao da led pod nogama pucketa.
Kao pauk opipavam mrak.
Knjige na policama šušketaju, otvara se sobni prozor.
Zaveo, pa ostavio drugome.
Sjetim se priča o kunama-nevjesticama.
Dođu u san i zubićima pregrizu vratne žile.
Nježno i milo.
Naplavi postelju topla slatkoća smrti.
Sjetim se i bogomoljki.
Nevjesta upravo proždire svog muža.
Leprša njen veo u mom sobnom prozoru.
Dolazi uspaljena mojom stravom.
Dolazi da popije iznevjerenu ljubav.
Odavno noć nije bila crnja i nevjesta bjelja.
Izlgleda da sam je na svadbi opet poželio i domamio strah za sobom.
Kao nekada dok je sricala moje riječi.
Kao onda kad sam joj, zaljuljan noćnim talasima pod vrletima, bulaznio o Njegošu.
Njegovim ponoćnim nevjestama, njegošolozima.
