On
Zasad bez pravog hobija.
Vidi sebe pored rijeke sa pecaroškim štapom, na hoklici, pod šeširom, mada se plaši rijeke.
Ili sa tompusom među prstima i crmničkim ili čileanskim vinom, mada vino i ne podnosi.
Dilan Dog, ponekad, pred spavanje i ponekad ružno sanja.
Često se poslije ručka prepušta slatkom drijemežu, kao da mu na licepadaju mirisne latice.
Okopava ruže, prebrojava knjige, ponekad do crkve, često do kafane.
Uvijek bi rado putovao, uglavnom odlaže, lenstvuje i razmišlja.
Ne voli večernje šetnje, kratkovidost mu se periodično mijenja, nema društvo za fudbal.
Ponekad mu nebo padne na glavu ili mu glava odleti nebu.
Nije zanesenjak ili lunatik, mada redovno promaši na raskrsnicama.
Jednom će krenuti u jutarnju šetnju i neće uspjeti da se vrati.
Od te slutnje podilazi ga strah i podgušuje smijeh.
Ima dvije države, dva gradića, dvije lične karte.
I kad poželi da samuje, jedva čeka da se vrati ili da mu dođu.
Ima mala stopala koja ga srećno nose.
Ona
Ona je njegova ljubav.
OO
Neko joj je na vratima.
U ruci mu torba, na glavi pletena kapa.
Oko ulične sijalice lebde pahulje.
Snijeg pokriva orezane ruže.
U toploj sobici spavaju nam djeca.
Užurbana i sanjiva otključava vrata.
Uvijek pita – ko je – a ja kažem – ja sam i nikad ne prpeoznam sopstveni glas.
Ulazim sa pahuljama, osjetim joj drhtaj radosti.
Mnogo pričamo dok raspakujem torbu.
Malčice se ljubimo dok peć pucketa.
I tako on dolazi kući.
A kad prezimi pisaće i pivopiji.
