13.
Bijeda mojega stanja nije otežana ovim združenim riječima, kojima malo-pomalo stvaram svoju slučajnu i promišljenu knjigu. Trajem ništavan na dnu svakoga izraza, poput netopljiva taloga na dnu čaše iz koje se pila samo voda. Ispisujem svoju književnost kao što ispisujem svoje trgovačke knjige — pažljivo i ravnodušno. Pred prostranim zvjezdanim nebom i tajnom mnogih duša razaznaje se noć nepoznata bezdana i kaos ništavila — sve što zapisujem u pomoćne knjige i što pišem po ovom papiru duše, sve je na isti način svedeno na Ulicu Douradores i u manjoj mjeri na milijunske svjetove.
Sve je ovo san i tlapnja pa malo vrijedi kad bi san bio objava visoko vrijedne proze. Što vrijedi sanjati o kraljevnama, vrijedi li to više nego sanjati o ulaznim vratima ureda? Sve što znamo samo je naš dojam, a sve što jesmo nečiji je tuđi dojam, melodrama nas samih koji se tako osjećamo i koji se stvaramo svojim vlastitim Živim gledateljima, svojim bogovima koje je ovlastio Savjet.
14.
Spoznaja da će nedovršeno djelo biti loše. Još je gore, međutim, djelo koje se i ne započne stvarati. Ono koje se stvara, barem će biti stvoreno. Bit će jadno, ali će postojati, poput jadne biljke u jedinoj posudi moje povrijeđene susjede. Ta je biljka sva njezina radost, a kadikad i moja. Ono što pišem i što prepoznajem kao loše isto tako može omogućiti trenutke u kojima neka povrijeđena ili ožalošćena duša zaboravlja još gore trenutke. To mi je dovoljno ili mi nije dovoljno, no nečemu služi, a takav je čitav život.
Mučnina što sadržava još samo slutnju drugih mučnina. Tugovanje već sada zbog toga što ću sutra biti tužan jer sam danas bio tužan — velike zbunjenosti bez svrhe i istinitog razloga, velike zbunjenosti…
… gdje, skupljen na Klupi čekam na usputnoj postaji, moj prezir drijema u ogrtaču moje bezvoljnosti18…
… svijet od slika iz snova, istih onih od kojih je sastavljena moja spoznaja i moj život…
Trenutačna kolebanja nimalo me ne muče i ne traju u meni. Čeznem za protezanjem u vremenu I žudim da bezuvjetno budem ja.
15.
Osvojio sam, pedalj po pedalj, unutrašnje područje što se rodilo kao moje. Pretraživao unatrag, dio po dio, močvaru u kojoj sam ostao ništavan. Porodio sam svoje beskrajno biće, ali sam se bacio u okove samoga sebe.
16.
- do D.
Tumaram između Cascaisa i Lisabona. Otišao sam u Cascais platiti porez za gazdu Vasquesa, za kuću koju ima u Estorilu. Unaprijed sam uživao u zadovoljstvu koje će mi to putovanje pružiti, jedan sat tamo, jedan sat natrag, s raznolikim izgledom velike rijeke i njezina atlantskog ušća. A zapravo sam se na putu izgubio u apstraktnim razmišljanjima, i gledao ne vidjevši vodene krajolike kojima sam se veselio što ću ih vidjeti, a na povratku sam se izgubio u bilježenju ovih dojmova. Ne bih bio sposoban opisati ni najmanju pojedinost puta, ni najmanji vidljivi isječak. Sabrao sam ove stranice na zaboravu i proturječnosti. Ne znam je li to bolje ili gore od suprotnoga, što također ne znam što je.
Vlak usporava, ulazi na Cais do Sodré. Došao sam do Lisabona, ali ne i do nekog zaključka.
17.
Vrijeme je možda da učinim jedini napor, a to je da pogledam svoj život. Vidim se usred goleme pustinje. Govorim o onome što sam doslovce bio jučer, nastojim samome sebi objasniti kako sam stigao ovamo.
18.
Suočavam se mirno, bez ičega, osim nečega nalik smiješku u duši, sa zatvaranjem života u ovu Ulicu Douradores, u ovaj ured, u ozračje ovih ljudi. Imati što jesti i piti i gdje stanovati, pa malo slobodnog prostora u vremenu za snove, pisati — snivati — što bih više mogao tražiti od Bogova ili očekivati od Sudbine? Imao sam velike ambicije i široke snove, no njih je imao i dostavljač, pa i krojačica, jer snove imaju svi ljudi, ono što nas razlikuje je snaga da se ostvarimo ili pak sudbina po kojoj nas stvaraju.
Po snovima sam jednak dostavljaču ili krojačici. Od njih se razlikujem jedino po tome što znam pisati. Tako je, to je čin, moja stvarnost što se razlikuje od njihove. Po duši sam isti kao i oni. Dobro znam da postoje južni otoci i velike svjetske strasti, i <>
Da imam svijet na dlanu, mijenjao bih ga, siguran sam, za ulaznicu u Ulicu Douradores.
Možda mi je suđeno da vječno budem knjigovođa, a poezija ili književnost leptir što mi slijeće na glavu i čini me utoliko smješnijim što je njegova ljepota veća.
Hoće li mi nedostajati Moreira, ali što znači čežnja pred velikim uzdizanjima?
Dobro znam da će dan kada postanem knjigovođa u tvrtki Vasques & Ca biti jedan od velikih dana u mojem životu. Znam to unaprijed s gorčinom i ironijom, no znam to s prednošću intelektualne izvjesnosti.
Iz knjige nespokoja
Fernando Pesoa
18 umrtvljenosti
