V
Vrlina
Ima je negdje,sakrivena je u nekom, ili je pod nekim kamenom, žive su joj žilice i zjenice, čim razmišljamo o njoj.
Najmanje je ima tamo gdje bi trebalo da vlada.
U vladi, na primjer.
Prognali su je kao divlju zvijer ili gubavca.
One koji su je nosili u srcu i umu odavno su proglasili za jurodivce. Nesposobnjakoviće. Nesnađene ljude.
I kada osjetimo kako pupi u nama uplašimo se. Ubijamo je u sebi kao dječiju bolest.
Navikli su nas: nositi vrlinu u vremenima našim je kao nositi stigmu prokazanih izopštenika.
Ako imaš vrlinu, nećeš imati ništa drugo. Biraj.
To je poruka svih mudrosera u kabinetima lažne moći.
Ponekad je primjetim u nečijem pogledu kao plamičak.
Dunem u nju, da proplamsa. Pa se uplašim da sam je ugasio.
Čuvajmo tu vatricu koja nas grije na ovoj ledenoj santi besmisla. Na studeni alavosti, laži, karijerizma. Gluposti.
Malo je izgubljeno, ako je čast spašena.
Čini mi se, rekao je Volter –
Ili neki Ludak.
