Esej
Na istočnoj obali Jadrana, od Trsta i Istre do Valone i Karaburuna, sunce na zalasku polegne na površinu mora i utone u nju. Na zapadnoj strani, od venetskih laguna do školjeva Salenta, zađe na kraju dana za bregove i hridi. U dalmatinskom primorju skovana je riječ suton, koju znalci dovode u vezu s korijenima «su(nce) ton(e)». Na talijanskoj obali zalazak zovu tramonto: «iza brda». Jezici su se, na jednoj i drugoj strani, i ovdje i onamo, uskladili sa samim suncem.
Na zapadu, kašteli i kule, zvonici i svjetionici bacaju svoje sjene prema zaljevu. One postaju sve duže i slabije što su bliže sumraku i tami. Večer započinje na granici između obale i mora. Noć briše tu granicu. Tragovi svjetla zadržavaju se u visinama, na oblacima koji poprimaju neobične boje, ružičaste i ponegdje crvene. U ljetno doba ta igra dugo traje. Mjesec će opet, kad iziđe, vratiti predjelima obrise, manje određene od onih koje su imali, sjene neizvjesnije od onih koje su netom iščeznule.
Između sunčeva zalaska i mjesečeva izlaska nastupaju kratka razdoblja pogodna za molitvu, kajanje, čežnju. Nazivaju se različitim imenima od jedne obale do druge. Mladići i djevojke izlaze na mole, drže se za ruke, nadaju se. Starci i starice vode tihe razgovore, skrušeni su, sjećaju se.
Svjetlost na istoku ne prati na isti način sunce koje tone u moru. U tome času, kad je nebo vedro a vrijeme suho, njegova kružnica postaje rumena i jarka. Više ne blista i ne zasljepljuje. Pokušaj da se ta boja uhvati i naslika najčešće je uzaludan ili tašt. Posrijedi su možda tek naše tlapnje: ne želimo da boja sunca – tako pretjerana i možda neprilična – bude takva kakva izgleda ili se prikazuje. Zar se ono doista predalo moru, strovalilo se u nj? Njegovi se zraci još zadržavaju na uzvisinama. U podnožju ih više nema. Od svjetla ostaju odsjaji. A sama večer ne dolazi odozgo, izbija iz mora.
Mjesečina smiruje prizore oko nas makar i na kratko vrijeme. Ona je nestalnija od sunca koje je rađa. Dok je promatramo u odrazima valova osjećamo njezinu ovisnost. Nosi u sebi tragove prošloga dana i nagovijesti slijedećeg. Svjetlucanje zvijezda ne opaža se samo na morskoj površini, nego i na travi i među listovima i na samoj zemlji tamo gdje se stigla ovlažiti. Zvjezdane sjene jedva naslućujemo – jedni ne vjeruju ni da postoje, drugi pak drže da određuju našu sudbinu.
U zoru, položaji i uloge mijenjaju se na jednoj i drugoj obali. Na istoku se svjetlo pomalja nad vrhovima planina, brežuljaka, hridi. Kasni onoliko koliko su ti vrhovi izdignuti, strmi, prostrani. U njihovu podnožju zadržava se tama. Na mjestima gdje se obala i more dodiruju, jutra su ljeti najsvježija, zimi najledenija. Izlazak sunca čeka se tu s većim nestrpljenjem ili žudnjom nego drugdje.
Na zapadnoj strani ono se izdiže iz samoga mora koje je prošle večeri napustilo, kad je zašlo. Lagan povjetarac najprije namreška površinu te tako, čini se, nagovijesti zoru. Ribari rado pričaju o tim trenutcima: obodri ih svjetlost što lagano izbija i odjednom sine, ulije im vjeru i povjerenje koje ne umiju i ne žele sami sebi objasniti. Ponekad ih navede na prijeke odluke – udalje se od luke i mola, zaborave rizik i prijetnju, ne misle na nepogode i avarije. Uz obalu se nastavlja igra sjena, prizor u kojem su početak i kraj izmijenili mjesta, različit od onog što se zaključio u prethodnome danu, na neki način obrnut.
Po manjim otocima, čije obale naizmjence gledaju prema istoku i zapadu, izgleda da sunce u istom času i tone u more i poliježe na zaleđe obale, pada na pučinu i nadnosi se nad gorjem. Ne znamo u svakome trenu zbiva li se to usporedo ili uzastopno, na mjestima koja su u neposrednoj blizini, jedno kraj drugoga. Ponegdje ih dijeli samo kratka šetnja, u pratnji vlastite sjene, koju naši koraci slijede ili predvode.
Izlasci i zalasci sunca, sutoni i osviti zbunjuju one koji ih vjerno prate. Navode ih da povjeruju u privide Jadrana.
Predrag Matvejević
(Iz knjige Jadranski portulan)
