Tako to biva na kraju godine. Neki imaju preobilje želja, a poneko jednu jedinu željicu.
Uvijek, po zakonitostima ovog nepravednog svijeta, prednost imaju mnogoželatelji, uvijek se, opet po nepisanom pravilu besudnog zemaljskog šara, pridodaje onima koji odveć imaju, a uzima onima koji ionako nemaju. Kad se ne bi uzimalo, bilo bi svima potaman. Ovako, svijet je ovaj sazdan na drpačini i otimačini. Da bi manjina imala, većina ima da nema. Tačka.
U našoj maloj ljupkoj carevini, obučenoj u svjetlucavo novogodišnje ruho, naš Padišah oblači crveno odijelo i, kako to i priliči, postaje Đed Mraz
(Deda Mraza su, kao što je red, odavno izagnali, irvase mu skrkali, saonice polomili, sve đavolu dali, a đedovinu zađavolili). Dakle, Padišah je nekima Đed Mraz, a mnogima, i u ovim danima praznovanja, Atila Bič Božiji.
Upregnuće Padišah svoju ministarsku ergelu i sve uz zveket praporaca i svitkanje srebrnih kristala obići će svoju bajkovitu carevinu u kojoj nikada nije bilo više patuljaka i zlih vještica, a manje prinčeva i braće izbavitelja.
Nekome slijedi pogolem poklon, a mnogome sleduju muka i nevolja. Svakome prema Padišahovom nahođenju, a nikome prema pravednoj zasluzi. Miš bijeli—sreću dijeli…
Naučili su nas još u praistoriji da se u ovim danima ispunjavaju mnoge želje, ali smo u ovim premijerskim nevremenima saznali da su samo Njegove želje ono što se mora ispuniti. Dakle, želimo ono što on želi, inače zaludne nam i želje i vjerovanja. Tako se sazvježđa želja utapaju u mrak jedne jedine želje.
Nego, šta bi još sebi mogli poželjeti naši mnogoželjnici, naši usrećitelji i osloboditelji? Ima li, aman, još neka njihova neuslišena želja?!
Poželjeće, najprije, da im se, kao i dosad, sve želje uslišuju. Ponoviće, zapravo, spisak starih želja i poslaće ih na staru adresu svom starom Ispunitelju i Nebodržitelju.
Želimo, horski će zaurlati, da se dovijeka kupamo u vinu i suzama đevojačkim.
Želimo, zajaukaće, da se zatrpavamo otetim iako je prokleto, i da se u zlatu paunišemo u našim sarajima, u haremima našim.
Želimo, zavrištaće, da nas raja još više mrzi, jer je njihova mržnja pouzdana mjera naše snage i sile.
Želimo, zasiktaće, da ih više boli kad ih gazimo, jer će ih manje boljeti što ih više gazimo.
Želimo, zalelekaće, da nam zavide i da im zavist bude jedino imanje i razonoda.
Želimo, zacviljeće, da nam sve staze budu zlatom popločane, a ne dobrim namjerama.
Želimo, zasuziće, da vavijek nazdravljamo peharima sladostrašća, jer se svemu i uvijek može nazdraviti.
Želimo, zatužiće, da nam bude još gore, jer nama je zlo najbolje dobro.
I na kraju, zajecaće, želimo da ništa ne želimo, jer je kazna i strava ispunjenje naših želja…
Tako to rade i tako to žele naši mali bahusi zasićeni drugima i presićeni sobom.
Teško li je njima dok praporci zveckaju i dok tihi snijeg zavejava sve njihove bivše nevine snove.
Želim im manje želja i više razuma. Više duše, a manje ravnodušja. Neka osjete i drugost i neka zaištu očovječenje…
Bratiji dragoj, prijateljima svojim, kojima je dosta jedna jedina željica, i kojima je malo ono što je mnogima mnogo, a mnogo ono što je mnogima malo, poklanjam sjećanje na one dane kada nam je poezija bila važnija, nebo bliže, vino tužnije i radosnije. Kada nam je korak bio duži, misao silnija, srce slobodnije. Kada nam se srce u sve miješalo, kada su nam sreće i tuge, kao što već napisah jednom bitnom čovjeku, bile rođene sestre…
U toj kutijici je tajna, u toj tajni je srećica. Nije u škrinjama i sefovima, nije u podzemljinama, nego u nebozemlju, jer ličnost nije sebičnost nego sebedarje. I zato:
Srećna nam Nova godina,
Prijatelji,
Srećna nam sjećanja
Na nove dane…
