Stalno je govorila: Gledam ih sa prezrenjem.
Stalno sam želio da me gleda.
Nikada me nije gledala.
Samo je pričala i krila oči.
Kad me je konačno pogledala, stresao sam se od prezira u lijepim očima.
I ostavio sam je.
Kao umiruću pčelu.
Nosim žaoku u srcu.
Ostavljaš ga na Trgu od oružja sa srebrnim metkom u grudima.
Gleda žudno tvoje razbrekle dojke dok lagano, s uživanjem, razvezuješ njegovu kesu o pojasu.
Nikada ne izdržiš, a da se ne oblizneš kad ugledaš dukate.
Osjeća ti miris, sluti zanosan hod, čuje odjek potpetica.
Njegove riječi ne mogu stići ni do tebe, ni do plavog neba.
Konačno te voli, sad mu se tek živi.
Odala te njegova posljednja želja koja mu se u očima zajezerila.
Pogađaš ko se kupao posljednji put u očima umrloga.
Zahvatila je vodu iz bunara i onako studenu sručila je na glavu.
Radila je to godinama, ljeti kao i zimi.
Svi su žalili takvu ljepotu, a niko se ne sjeti da zatrpa bunar.
Nije bilo teško znati gdje je.
Mati Angelina je bila djevojčica kad je čula: duša u koljenima prebiva.
Sveto pismo je na noćnom stočiću, ona je sama i prozebla u zidinama mračnog samostana.
Sluđena je muškom šakom na svojim koljenima i vječnim pitanjem:
Jesu li lijepa ili ružna?
Budiš se glavobolna svakog Božijeg jutra.
Neke smršene riječi bruje kao pčele, navikla si već da stišaš srce i osluškuješ ponoćni bruj.
S glavom na visokom perjanom jastuku, lagano razmrsuješ riječi.
Jastuk je pun požudnog dahtanja, uzdaha, zgrušane lirike.
Bijesna, pobjedonosno istresaš jastučno perje koje se kovitla na vjetru.
Misliš, ponosna i ushićena: skončala je moja muka.
I uvijek, kad odlučiš da se nekom daš, paperjak s neba padne ti na trepavicu.
Pije kao Rus.
Raduje se kao dijete.
Psuje kao kočijaš.
Plaši se svakog šušnja.
Puši kao Turčin.
Naći ćeš je na dnu tuge.
Mokru od suza, blistavu od osmijeha.
Ni za šta nije.
Sem da se ponekad pomene.
Savojka Kosača je nosila tovar soli na leđima, a u njedrima ikonicu zaštitnicu umotanu u lanenu maramu.
Ni u sumrak nije stala, hodala je cijelu noć razgoneći strah drhtavom zapjevkom.
Znala je da je duboko u ambisu ledena mračna pučina i nije se smjela okretati.
Zora je stigla propetu na vrleti iznad mora, noć je zavodila pogrešnim putevima, stigla je tamo odakle je krenula.
Boljele su je otečene grudi, mlijeko je kvasilo crnu bluzu.
Savojka Kosača je zaplakala očajno, razvila maramu, zadojila Arhanđela, cjelivala ikonicu, pa smakla tovar s leđa.
Pomislila je na svoju daleku dječicu kojima nema ko ni vatru propiriti.
Izgubljena u liticama nad morem, bez nade i snage, zagrizala je gromuljice soli skapavajući bolno.
Obožavao je da pije sutonska vina zasoljena ženskim suzama.
Da srkuće, cokće, otpija uz kikot.
Da se ruga uplakanim koje su ga voljele, koje su mu se divile.
Sad nema začinskih suza.
Vino je prokislo, obljutavilo.
Razvijavaju se uzaludne godine kao sjeme maslačka.
Sjeća se šta mu je Eleonora govorila čisteći podbulo lice:
Neće to biti probuđena savjest, već krvoločno grizodušje…
U umrljanim trapericama, uskoj košulji sa mlohavim karnerima, napomađene nježne kose, u uglu zadimljene kafane, dok trese meso njegove majke.
Zaškripale su žice u sanatorijumu i od tada ne prestaje da svira.
Ovjenčan je slavom.
Svi su zaboravili da je kopiljan i sin kafanske pjevačice.
A on se toga najradije sjeća.
Gordo je rušio kamene mostove.
Sladostrasno ih pretvarao u prah.
Razvijani prah se pretvarao u ništavilo.
On se pretvarao u led.
Ona u nigdinu.
-Šta to pucketa?-pita je-sjediš li pored vatre?
-Moja minđuša se klati-kaže jecajno-dotiče slušalicu.
Zna: velika srebrna alka koja joj divno pristoji ukazuje se ljupko ispod njene kose.
Led u njemu se rastapa, plavi zagrcnutu dušu.
Kako ni od čega stvoriti kameni prah?
Kako od praha stvoriti kamen?
Od kamena most?
Čemu most kad nema rijeke?