Zadatak Zenona7 (oko 490—430) nije bio ni lak ni jednostavan, jer je trebao dokazivati da ne postoji ono što u svakodnevnom životu izgleda evidentno i točno, Kad je Parmenid tvrdio, da je bitak jedan — Zenon je nastavio pobijati ona mišljenja, koja tvrde da postoji mnoštvo stvari, a budući da je bitak u mirovanju, dokazivao je da nema kretanja. Kad je Zenon došao sa svojim učiteljem Parmenidom u Atenu oko god. 450. prije n. ere,, i jzvodio svoje indirektne dokaze, on je time učinio toliki utisak na svoje savremenike, da o tom svjedoči i Platon u nekim svojim dijalozima. Aristotel naziva Zenona osnivačem dijalektike, misleći na njegov indirektni način izvođenja dokaza.
Elejska škola je svoju filozofiju zasnovala na principu apstraktnog identiteta, i samo je bitak važio kao asolutno istinit.
Zenonov način filozofiranja ne prelazi okvire tog identiteta, i na osnovu njega dokazuje, da ne može postojati kretanje, a niti mnoštvo stvari. On nije ni pomišljao, da negira kretanje kao ljudsku osjetilnu pojavu, kao ni mnoštvo stvari u tom smislu, nego je postavio pitanje, da li je u tome istina, odnosno kako se odnosi osjetilno prema pojmovnom.
Zenonova dijalektika polazi od objektivnih protivrječnoeti u svijetu, iako taj svijet nema za Zenona karakter bitka po sebi. Ono što u sebi sadrži protivrječnosti ne počiva na principu identiteta, a time ne može postojati ni kao istinito.
Protivrječnosti iz objektivnog svijeta prenio je Zenon na subjektivno područje, jer kao što vanjsko mnoštvo pojavnog nema pravi bitak u sebi, onda ni ta protivrječnost nije po sebi egzistentna, nego je svojstvo subjektivnog načina shvatanja u odnosu na percepciju i pojavu, po čemu Zenonova dijalektika u svojoj biti ima subjektivni karakter.
U stvarnosti svatko će tvrditi da se stvari kreću, a kad se to pokuša pojmovno izraziti, vidjet će se da je to nemoguće.
Kao pretpostavku svojih dokaza, Zenon uzima beskonačnu djeljivost prostora u stvarnosti, zbog čega se uopće ne može fiksirati cilj, niti se na cilj može doći, jer uvijek prije nego se dođe na kraj, mora se prijeći polovica, pa njegova polovica i t. d. u beskonačnost, t. j. kretanje nije u stanju da počne i uvijek se predmet nalazi na jednom mjestu, a niti je moguće prijeći beskonačan prostor u ograničenom vremenu. I ovdje se vidi da osjetilno — prema Zenonu — protivriječi pojmovnom, a to je zbog toga što i samo kretanje sadrži u sebi protivrječnosti, jer jedno prelazi u drugo i baš zbog tog karaktera kretanja, Zenon prema Aristotelovim riječima i odbacuje kretanje kao neistinito, jer kako kaže Hegel, ono kao takvo nije za njega pravi bitak. I drugi njegovi dokazi služe kao popularno izlaganje njegove filozofije — na primjer Ahil i kornjača, i oni pokazuju da pojavni svijet nema karakter bitka, jer je samo nešto pojavno, što protivriječi pojmovnom.
Zenon je pošao od pretpostavke da je prostor beskonačno podijeljen, ali je već Aristotel uočio da to može biti samo pojmovno, apstraktno, ali da on nije podijeljen u stvarnosti, te da se u stvarnosti radi o ograničenim dijelovima prostora, koji se mogu prijeći u ograničenom Vremenu.
U Zenonovo doba bila je slabo razvijena logika, i bilo je teško tada uočiti, gdje se kriju lažni zaključci u onakvom izvođenju, ali ipak smisao Zenonovog izlaganja nema karakter zavaravanja javnosti, nego, kako treba logički, pojmovno izraziti stvarnost. On je svojom dijalektikom (uočivši suprotnost između percepcije i pojma) negirao objektivno postojeći svijet kao bitak, baš zbog toga što on u sebi sadrži protivrječnosti i nikako se ne može održati u skladu s principom apstraktnog identiteta, niti se može izbjeći suprotnost između osjetilnog i pojmovnog. Ako bi n. pr. postojalo mnoštvo stvari, tada bi — misli Zenon — s obzirom na mogućnost beskonačne djeljivosti, te stvari bile i beskonačno velike i beskonačno male, pa bi neka stvar bila jednaka i nejednaka, i o njoj se ništa ne bi određeno moglo tvrditi. Dakle, sve ima svoj suprotni momenat (utjecaj Heraklita), ali baš zbog toga što je to tako, to ne može onda biti pravi bitak, niti o tome može postojati istina u spoznaji.
Suprotnosti kod Zenona nisu u svom jedinstvu, nego u apsolutnoj izdvojenosti. I Zenon vidi, da su te suprotnosti izvan subjekta, ali budući da naš vanjski mnoštveni svijet nije pravi bitak, te suprotnosti, mjesto da shvati kao imanentne samoj stvarnosti, on ih prenosi u subjektivno područje spoznavanja, jer osjetilima se nešto čini kao moguće, dok je to, izraženo pojmovno opet nemoguće — a to dovoljno protivriječi apstraktnom identitetu, da bi moglo biti bitak. Te dijalektičke protivrječnosti, koje se nalaze u subjektu, dokaz su da subjekt nema posla s pravim bitkom, nego s nebitkom, u čemu ne može ležati istina.
Rezultat istraživanja Zenonove dijalektike je negativan(≫negativna dijalektika≪), jer nije ništa preostalo osim apstraktnog identiteta.
Zenon je svojim istraživanjima otkrio protivrječnosti u samoj stvarnosti, i on je pridonio istraživanju objektivne dijalektike. Ali, budući da je stvarnost shvatio kao nebitak, dijalektičke protivrječnosti iz te stvarnosti pripisao-je isključivo subjektivnom načinu mišljenja, i subjektu se baš i čini protivrječno ono što nije pravi bitak, t. j. kretanje i mnoštvo, i nakon tog negativnog rezultata uzdiže se apstraktni identitet jednog bitka, jer se ono što se subjektu pojavljuje protivrječno označilo kao nebitak, a to jedno se nikad ne može pojaviti kao dijalektičko, jer je apstraktni identitet.
Gledajući u cjelini, elejska škola je zaslužna za postavljanje logičkih principa identiteta i protivrječnosti, jer je uočila problem odnosa između osjetilne percepcije i pojma. Ali, velika pogreška je bila, da se na osnovu apstraktnog identiteta negirao objektivni pojavni svijet i kretanje same materije.
Postavljene logičke principe uspio je naučno izvesti i obrazložiti — polazeći od zakona objektivne stvarnosti — tek Aristotel.
Branko Bošnjak
Grčka filozofija
