Nekima dalekima to je beskonačno otegnuta sijesta. Onima što provode sparuškane užegle dane u lažnoj hladovini sombrera. I ne razmišljaju ni o čemu onako ošamućeni zunzaranjem debelih muva i mršavih dana.
Nama je to – živa dosada. Ako smo poetski nadahnuti onda je to – dosada živa. I nema veze sa julskom žegom. Nema veze sa meteorološkim izvještajima. Ni sa vremenskom prognozom. Niti sa zunzaranjem muva…
Ta živa dosada je neodoljivi ples montenegrinske metafizičke jeze. Slatki žubor mediteransko-brdskog ontološkog kolapsa. Čežnjivi vapaj teološkog domašaja koji je preskočio nebo i opet se u brišućem letu survao na zemljicu. Živa dosada ili, za nadahnute pojedince, dosada živa, veličanstveno je kosmološko oguglavanje, bez koga ni besmisao ne bi imao bilo kakvog smisla…
I sve se to pritvrdi i priveže za sočnu psovku koja počinje izjavom bola, a završi se pominjanjem muškog reproduktivnog organa koji je, uzgred budi rečeno, izgubio svoju osnovnu funkciju i dobio svoju uzvišenu metaforičnost na kojoj se temelji osobiti pogled na svijet i sve ostale zločine bez kazne…
Živa dosada je sasvim prirodno stanje našeg natprirodnog građanina. Natprirodni građanin se prikriva živom dosadom kao spasonosnom pokrivkom. Uostalom, bolje je biti zatočenikom žive dosade nego se upustiti u uzaludnost aktivizma. Bilo kakva promjena postojećeg stanja, po mišljenju zatočenika žive dosade, dovodi do vaspostavljanja stanja koje je gore od pređašnjeg. Zar nije bolje dosađivati se nego izmotavati se?
Živa dosada nije obična dosada. Obična dosada je neuporedivo življa i smislenija od žive dosade. Sasvim je prirodno da se naš natprirodni građanin u namreškanoj baruštini žive dosade osjeća kao riba u brzaku. To što se naša natprirodna persona živo dosađuje sasvim je prirodno, jer je živo dosađivanje elitistički znak, simbol nadzemaljskog društveno-političkog uspjeha. Živa dosada je zlatni žig i crkvenog i kulturnog i mafijaškog elitizma koji se stače u jedinstvenu ustajalost…
Elem, natprirodna persona koja se živo ne dosađuje, sasvim prirodno, je izgubljeni uzaludnik kome su svrake popile mozak. Svrake koje su popile mozak, sasvim očigledno, pripadaju elitističkom serklu onih koji se živo dosađuju…
Podrazumijeva se da je persona koja se živo dosađuje iskusila sve blagougodnosti ovozemaljskog dosađivanja. Od prežderavanja i prelokavanja, pa do ostvarenja uzvišenih egomanijakalnih ambicija. Ostvarenje najluđih ambicija utiče u mirnu luku živog dosađivanja. Zato nas oni koji se živo dosađuju podsjećaju na pozlaćene toteme žuđenog uspjeha…
Živa dosada iliti dosada živa, isključuje mogućnost bilo kakvog iznenađenja. Onaj koji se iznenađuje ne može biti pripadnik podzemnog Olimpa na kojem uživaju oni koji se živo dosađuju. Svaki pogled u daljinu onih koji se živo dosađuju završava se zijevanjem kao markiranim znakom žive dosade. Što više zijevaju, više doprinose sopstvenom plasmanu na tabeli živog dosađivanja…
Oklop smračenog cinizma takođe je personalni znak naših natprirodnih persona. Sasvim je prirodno da naše natprirodne persone ne žele da se ponašaju vođeni bilo kakvim zakonima civilizovanog svijeta. Instinkt žive dosade od njih je napravio instinktivne persone koje su iživjele sve svoje instinkte. Vođeni smlačenim instinktima živog dosađivanja oni još uvijek lete sa cvijeta na cvijet iako taj let podsjeća na bumbarsko posrtanje više nego na pčelinje pregnuće. Sticanje medonosnog kapitala je jedini živi impuls koji je preostao u naponskoj mreži onih koji se živo dosađuju…
Ništa što se dešava u spoljašnjem svijetu ne može poremetiti živu dosadu onih koji vladaju našim malenim čovječanstvom. Bukne li požar-ugasiće se, nadođu li vode-povući će se, otvori li se zemlja-zatvoriće se. Bitno je, jedino je bitno, da se živa dosada nastavi u nedogled i da je plijen onih koji se živo dosađuju na sigurnom mjestu. Magijom crnih mađioničara sva uzbuđenja krštenoga i nekrštenoga svijeta pretvorena su u-živu dosadu. Poneki nadahnuti pojedinac zanesen poetskim ludilom promucaće: dosada živa i time će se okončati i obesmisliti izolovani incident…
Živa dosada koja se povremeno ustalasa i pretvori u dosadu živu, polako ali sigurno postaje jedino utočište za sve koji su prihvatili da je jedina mogućnost života- dosadno preživljavanje.