Učio nas je prvim slovima. U prvom polugodištu prvog razreda. Imao je, ako se mogu sjetiti, tamno i tužno lice kao crno vino na dnu zaboravljene boce. Bio je slabašan i poguren, slomljen i uzaludan kao izgubljena ptica. Dobar kao hleb i mekan kao duša bijaše njegov glas. Jedva je govorio i plamičak tog glasa bolio me je u grudima.
Nestao je i više ga nijesam viđao. Bio je kao san prebrisan iz sjećanja.
Smrt ga je vratila u život. Htjedoh reći, kad je umro, sjetili smo se da je živio. Mi, bivši đaci-prvaci.
–Bačen život—konstatovao je Njaro, hihotavi pakosnik koji je uživao u sopstvenoj zlobi.
–Našli ga mrtvog na groblju—dodao je Mojaš sa urođenim dostojanstvom i licem Klinta Istvuda.
Ništa nijesam rekao, jer nijesam ni znao šta da kažem. Učitelj Goluža je umro, a kao da nije ni proživio svoj vijek. I to je to. Kao da ga nije ni bivalo na ovom šarenom lijepom svijetu.
Zanjihale se krošnje čempresa i topola, ispod svake zemlje teče voda, a ispod svakog života je tuga, svelo je njegovo lice kao uvela jabuka, nebo je labavo prikačeno, sve je bliže zemlji, sve je vidljivija ona divna svijetla ruka kojoj je cijeloga života stremio, osjeća prvi put blagost sopstvene duše koja čežnjivo priziva nestajanje, da li će ga ipak divna ruka nebeska dodirnuti, smrt nije strašna, strašno je umiranje.
Tamo, od čempresa, čuje se zapjevanje i molitva, smjenjuje se mladi glas đakona i bruj ostarelog paroha, građani cjelivaju ikone, sveštenikovu ruku, dovratak crkve, u putiru gutljaji plamena. Tamo, od topola, žagor, razuzdani smijeh, zveckanje sljubljenih čaša, glasne zdravice i grcave pošalice, čokanji, čokanjčići, saltici, unučići, šiše, polići, čuture, pljoske, bardaci, ne piju da bi zaboravili tugu, već da bi bili srećni. Rado bi krčmi, još rađe crkvi, nema ni krčme ni crkve, samo nepokretnost, šumna tišina, zavjesa tek što se ne spusti, gleda u svoje žute cipele, kvalitetna koža, u svoja šiljasta koljena, prazne školjke iz kojih je izmigoljio svaki strah i radosni drhtaj, ruke besposlene na krilu kao ubijene ptice, napomađene istanjene kože, plavkaste nabubrele vene samo što se ne rasprsnu, mekani dlanovi, zglob ušuškan karnerima bijele svilene košulje, poklon od strica baletana koji je nakada živio u Parizu, u džepu britva, sjajna izoštrena do ludila, do vriska, ulaštena, drška od slonove kosti, od oca berberina od kojeg je učio zanat, sječivo klizi glatko po Adamovoj jabučici, ispod njega je koža glatka i sjajna, kapljice krvi, porezao je na početku karijere uglednog građanina, sudiju Jezdimira, koji se vrpoljio na stolici, prokleti hemoroidi, ruka je zadrhtala i sad drhti.
Presjedjeće tu na groblju blizu najmilijih do zore, možda će nebeska ruka u razdanje blago dodirnuti njegovo sitno pametno tjeme, prevukao bi britvom preko zamreženih vena, poškropio bi zemlju sopstvenom staračkom krvlju, ali to bi naljutilo divotnu nebesku ruku čiju blagost i toplinu osjeća, postidio se te kukavne želje, bacio je britvu u šiblje i žalostivo je pogledom propratio, da je njenim sječivom prevukao preko svojih vena možda bi oslobodio onaj žalostivi jadni užasni zvuk kao sa Ibričine violine.
Neće se više vraćati u svoju kućicu samotnu, između nekadašnje crkve i nekadašnje krčme, punu figurica od gipsa koje je pravio, kao da će se svaki čas na vratima pojaviti nerođeno čedo, avlija je uredna kao uvijek čista, nije dugovao ništa nikada nikome, neće nikome nedostajati, malčice je raduckao u školi kao slučajni učitelj, ali to je bilo davno i to se zaboravilo, čekaće da ga ruka dodirne, potapše blago po ramenu i odnese, neće nestrpljivo hrili njoj, život je, čini mu se, najshvatljiviji od svega što se može shvatiti, a melanholija je podla bolest ustajale krvi, krvnik nije u osnovi problema zla, u osnovi tog problema je civilizacija kojoj je krvnik potreban, ako je neko bez grijeha, niko nije bez iskušenja, more ne mora slušati oluju da bi znalo da je moćno i duboko…
Ne može sjedjeti na groblju dokon, bez razmišljanja, a te misli bez reda i vrijednosti ga zamaraju, žao mu je britve, pucketanje koljena, čeprkanje po šipražju, zasvjetlucala je slonova kost u mrklini, opet je u džepu, nebeska ruka će doći, sad je spokojan, jer zna da lijepu britvu neće zloupotrebiti… jednostavnije je imati više ljubavnica nego samo jednu, život bi bio divan kad bi oblačenje bilo veličanstveno kao svlačenje, nasmiješio se blago, onda je osjetio paničan strah od nadolazećih misli, tutanj strašne lavine, divlja horda bez kontrole, rogati krvavi stampedo, predvorje blistavog ludila, možda je to posljedica samoće koja ga je potapala gustom plimom muka…sagovornik stvara naše lice i mi se ponašamo u skladu sa njegovom vizijom i željom, imamo onoliko lica koliko i različitih pogleda na nas, pametan čovjek pred sobom vidi beskrajno prostranstvo mogućeg, a glup misli da je moguće samo ono što postoji, noć, rakija i plitka pamet nemaju mjere, ljudska vrlina je iznikla iz straha…uhvatio se za glavu, uplašio se mahnite bujice, bolje je da se prisjeća sopstvenosti, možda u tome i ima nečega, ionako je istina čovjeku nedostupna, preostala nam je samo vjera u istinu…
A taj Ibrica, klempav i pjegav, sa čudnim prisjenkom u pogledu, kasnije će shvatiti da je to zlo u iskonskom esencijalnom obliku, zlo koje seže iz dna bića kao što korov žilicama dodiruje centar svijeta, imao je svoju kolekciju užasa: isprstane teglice prepune repova guštera, krilaca leptirova, raznih buba i muva, nožica i antena skakavaca, krila slijepih miševa i lastavica, zatim fišeke u kojima su mliječni zubi i nokti, gromuljice oljuštene kože i krastica i mnogo čega drugoga što se kosi sa zdravim poimanjem života i postojanja.
Živjeli su u maloj primorskoj varoši, miris joda i ribe, starine i tajnovitosti, sve je bilo bivše, daleko, neshvatljivo, misteriozno, ljudi koji ispijaju vino i pivo po konobama ličili su mu počesto na marionete kojima neko upravlja za zemaljski vid neuhvatljivim koncima, palate, pjacete, trgovi, samostani, razvaline, vječito gladne mačke, dućani, radnje, vonj daleke prošlosti, strah od noćnih konjanika i jednookih pirata koji su svaki čas izvirali iz nečijih kaža, iz igre sjenki, iz mjesečine ili iz jezovitog ljubavnog zova uspaljenih mačketina.
Otac je imao berbernicu, umirivao ga je miris ružine vodice, jorgovana, ruzmarina, pomada, prekoputa je bila mesarnica očevog kuma, u izlogu se uvijek cijedilo krvavo meso, kapalo je, zunzarale su muve, i na pragu su bile usirene lokvice, zbog toga je ružno snivao i nije imao apetita. Otac je bio vitak, bljedolik, lijepo podšišan, mirisan i uredan, njegov kum zadrigao, sitnook, vječito razdrljen i uflekan, kosmat kao ovan, zadovoljno je trljao ručerde, sinu Ibrici je kupio violinu preko žica je ovaj grubo strugao gudalom, koža se ježila od jezovite cike.
–Ibrica ne svira na violini, on je kolje– jednom je rekla mati milušeći plavu glavicu tek rođene sestrice.
Mesar je kupio kino-projektor, smjestio ga u podrumu svoje kućerine, iznad podruma je bila mesarnica, zujao je aparat, iskrsavali su vojnici sa šljemovima, čovječuljak sa potkresanim brčićima koji je podsjećao na smiješnog lutka, snop svijetla je ispunjavao podrum nečim zlokobnim, gore, u mesarnici, kapala je krv.
Otac nije volio da priča o smješnom čovječuljku sa brčićima i to se nije dopalo najprije društvu, a posle ni samom mesaru.
Jedne noći je sa Ibricom gledao dogodovštine debelog i mršavog čovjeka, Ibrica se smijao mahnito, padao je sa stolice, izbljuvao je napola svarene krvavice, obrisao se rukavom i nastavio da se cereka prdeći i podrigujući. Iste noći nesuđeni violinsta uhvatio je dva mačeta namamivši ih istom onom krvavicom i tu, u podrumu, pred njegovim zapanjenim pogledom, najprije im odsjekao repiće mesarskim nožem, a zatim im šilom isprobijao oči. Napipao je dršku od slonove kosti, stegao je, britvu je čak i izvadio iz džepa, a onda je otrčao prepadnut sopstvenom željom da se obračuna sa dječakom-monstrumom. Te noći je ustao iz postelje, izašao iz sobe, sišao drvenim skalinama, izašao iz kuće, prošao kroz gradska vrata, bosonog i u pidžami, da bi tek u zoru završio u toplom snažnom zagrljaju do suza potresenog oca. Stajali su iznad pučine, otac na koljenima, stezao ga je i drhtao cijelim tijelom, on još uvijek u snu, tijela takođe obuzetog silnom drhtavicom, u ruci je imao britvu, sanjao je da ju je baš sa tog mjesta, na kojoj su bili razvaljeni temelji crkve Svetog Luke hitnuo u morski bezdan.
Majka je plakala dugo potom, čak i kada su njegove mjesečarske šetnje postale nešto uobičajeno, da li je njen plač bio jaka slutnja ili je otac odlučio da tek tako proda kuću i berbernicu i da što prije zauvijek napuste gradić, uzdah morskih nemani, noćne aveti, jezivu ciku nemilosrdnog violiniste, zuj kinoprojektora i vječito kapanje u mesarnici– nije znao.
Odlazak je bio neophodan, odluka je donesena, ali dočekali su još mnogo sumraka i svitanja u toj čudnoj varošici, uistinu, već tada se mogao zapitati, prekorijevajući nijemo očevu neodlučnost, može li se pobjeći od nebesa, od debele pučine, od lavirinta mračnih uličica i razvalina u kojima vrebaju jahači noći? Može li se otići daleko, bez osvrtanja, jer u prtljagu je uvijek sijeme razloga bjekstva koje bubri, isklijava, pupi, a da se još i ne stigne do novog odredišta. U tome se mogao prepoznati razlog njegovih mjesečarskih snoviđenja, mladi lunatik sa britvom u ruci često sanja bjelorune ovce i jaganjce koji tiho i odlučno promiču tamom, izlaze iz gradskih zidina, dolaze do ponora koji zjapi ispod razvaljenih temelja crkve Svetog Jakova i isto tako mirno i odlučno nestaju u nevidjelici zjapa. Možda je otac u tome mogao pronaći neko značenje, ali on je sve onostrano čuvao za sebe, potiskivao ga duboko ne želeći da crnim slutnjama nagrize spokoj svojih najmilijih, uostalom, beskonačno je vjerovao u dobrotu i prostodušnost, blagodario je nebesima na mirnom snu, mada je ujutru ustajao brižan i umoran. Poslije čestih noćnih šetnji na kojima ga je uvijek i u stopu pratio otac, sa rukama zaštitnički raskriljenim iznad njegovih ramena, bio je umoran i tužan, osjećao je kako pulsira i narasta plima nadolazeće tragedije, jutrom bi bježao od sopstvenih slutnji nadajući se da su one samo uobrazilja koja se štedro i svakom nudi pod plaštom noći i uz šum nepojmljivih i strašnih noćnih dubina.
Život teče dalje: mesara ostavlja supruga, raskalašno ocvala žena nezainteresovana za sve osim za jedno, bila je mila gošća momačkih žudnji i dječačkih mokrina, otišla je sa nekim kuratim mornarom do neke nove luke i sve tako do starosti, sa batine na batinu, do nekog bordela, dućana ili staračkog doma, pod uslovom da je prije vremena nije oduvao kovitlac bludnog života. Mesar je bijesan, razgoropađen, tužan i depresivan, vitla satarom ka nebesima kao da želi da prikolje i samog Boga, psuje i prijeti, zapustio je život i radnju, sirovo meso na kukama užasno zaudara. Poslije južnjaka zaduvao je sjeverac, rastjerao vonj iz mesarske radnje i crne misli iz mesarove glave, Ibrica je opet zapilio po violini i hvatao nesrećne mačke i pse koji su završavali u njegovoj laboratoriji užasa, otac je bio sve mršaviji, majka je kopnila od suza za koje više nije potreban razlog, dječak je stidljivim pogledom gladio nečije plavkaste uvojke, nije se odvajao od svoje britve, berbernica se kupala u svjetlosti šireći miomirise pjacetom, opet je gospoda sa polucilindrima i svilenim mašnama pričala o dalekom ratu, more je svojim dubinama skrivalo orgije života, noćni konjanici su iz kasa prešli u galop, bližio se dan karnevala…
Grad zapjenjen karnevalskim ludilom koje se gnijezdi i u pokretima i u pogledima, gomila opijena vinom, razbludnim poskočicama i prljavim mislima, prepunjene pjacete i trgovi, promenade i konobe, uzburkan i raspomamljen krvotok varoši, svi su gladni i žedni, niko nasićen, napojen i miran, vrište boje strašnih maski na licima, ludi karneval je zabatrgao uzbrdo, preko urušenih zidina nekadanjih crkava, cika i tutnjava od kojih poigravaju vatrice u srcima oca i sina koji su nevoljno bili učesnici raspamećenog pira. Jedan drugog tješe pogledima sluđeni opštim metežom, bacićemo već sjutra sidro daleko odavde, u maloj varoši, među brdima, u predačkoj zavjetrini, tamo ćemo otvoriti berbernicu i živjeti mirno, bez prepunjanja i prelivanja, radovaćemo se svakom bogomdanom danu, naučiću te da praviš figurine od gipsa, mama će praviti medenjake, mogao je pročitati u očevom pogledu, bio je u odvratnom klovnovskom odijelu, Ibrica je uz njega, osjeća zadah njegovih trulih zuba i ranjavih desni koje su neprestano krvarile, u uglovima Ibričinih usana je kora sukrvice, maskirani su kao sijamski blizanci-klovnovi, treća nogavica nakaznih pantalona je zajednička, u šaci mu je berberska britva, Ibrica vitla mesarskom satarom, to je porodična simbolika, maska je ideja zadriglog raspomamljenog mesara kojoj se otac nije mogao oduprijeti, sklad potpunog nesklada. Ibrica vuče na svoju stranu, znojan i zapjenjen, on se povodi za njim šepajući, spotičući se, drhtureći kao ranjeni srndać, dječak-monstrum ga tjera da zajedno mokre, posprduje se njegovom postiđenom udu i natjeruje mu suze na oči, strašna je blizina zla. Otac tužnog napuderisanog lica sa tvrdim šeširićem u smiješno uskom odijelu, osmijeh je iscrtan raskravljenom crvenom bojom, potpuno bespomoćan, mesar uz režanje neprestano pufnom praši očev nos, obučen je kao otac, u filmskom žurnalu, mnogo kasnije, vidio je fotografiju Stanlija i Olija, berberin i mesar su, valjda, oni. Sa njima za stolom dvije prsate Italijanke koje se noćima krebeče ispod crvenih lampiona, mesar njuška, laje, rza, hvata mekane polutke ženskinja, vreo od žudnje i vina, na njegovom rukavu šepuri se čudan krst-svastika na krvavocrvenoj podlozi, negdje u toj izbezumljenoj gomili je vjerovatno i onaj krpeni lutak sa smiješnim brčićima, pomislio je dječak dok su suze navirale. Stanlio pije vino dok mu Olio podgušujući se urnebesjem smijeha, u čašu kradomice sipa ricinusovo ulje, Stanlio je blijed, čelo mu je orosio mrtvački znoj, uspio je nekako da se probije kroz zgomilane nakaze, zagazio je u more, jedva stigao da odriješi pantalone, čučao je stenjući u hladnoj vodi uz užas gromoglasnog smijeha, nije imao snage da pogleda u očeve oči, njegovo žalostivo lice i bijela zadnjica bjelasali su se u tmuši.
Jevrem, dopisnik prestoničkih novina, sjedio je za stolom ispred stare konobe, uz sifon, bijelo vino i prepržene girice, žmirkao je na suncu, gladio mrku neurednu bradu, prebirao ćilibarsku brojanicu, povremeno odizao šešir na pozdrav, otpijao kratkim gutljajima strepeći zbog osjetljivog želuca i vječito prehlađenog mjehura, pisao je uoštrenom grafitnom olovkom članak za nedjeljno izdanje, kratko, jednostavno, bez kvačica i kinđurenja, telegrafski, kako pravila dopisništva nalažu: Dva dana nakon karnevalske fešte u našoj varoši desio se svirep zločin. Umorena je užasnom smrću porodica ovdašnjeg berberina i čestitog građanina Ivana Č. Stradali su Ivan Č, četrdeset godina, njegova supruga Smiljana, trideset devet i njihova kćerkica Božica od petnaest mjeseci. Njihov sin nije bio na mjestu zločina i to ga je izbavilo od užasne smrti. Žrtve su ubijene hladnim oružjem, nožem, mesarskom satarom, sjekirom ili nečim sličnim, učinioci užasnog zla zasad su nepoznati…Jevrem je otpio, preletio pogledom po rukopisu i presavio tabak. Na poleđini tabaka ispisao je grozničavo: Osjeća se u vazduhu miris nevine prolivene krvi, čuje se iz tamnih dubina samrtni ropac dobrih stradalnika, u sopstvenim ogledalcima primjećujemo svirepi osmejak gnusnih dželata, od čega li je sazdan ovaj svijet? Naručio je još jedno trbušasto bokalče, umrtvljen, lijen, odsutan, sa golicavim sunašcem na oteklim kapcima, preko puta, na kamenom pragu časovničarske radnje, sjedio je momčić, bjelokos, čistio je krpicom britvu koja je svitkala. Jevrem je umorno mahnuo dječaku, odnijećeš ovaj papir u poštu, reci da je poslao Jevrem, dječak je poslušno klimnuo, Jevrem se za trenutak zagledao u njegove oči čiste i sjajne, nesvakidašnje, podsjetile su ga na nešto, bilo mu je mučno da zalazi u tamne lagume sjećanja, otpio je pogledom otprativši dječaka, galebovi su kružili po plavom pozorju, svitkalo je vino u mokrom bokalčetu, u predvečerje će se popeti do svog sobička, usput će kupiti dvije tople pogačice sa susamom, nekoliko tubica uljanih boja, pa će raditi do ponoćja, pokloniće nekom biblijske sličice kojim ukrašava krasnopisom prepisano Sveto pismo, odjedared, dok je sa terase posmatrao zvjezdani ponor osjetio je neobjašnjivu radost i milinu, potočići svjetlosti prožuborili su iz korijena njegovog bića…Sada je konačno bio siguran kakve su boje Gospodnje oči.
Sve na ovom svijetu, sve pod kapom nebeskom, podsjeća ga na prepariranu pticu kojoj su poispadale staklene oči, kojoj iz trulih grudi proviruju gužvice mrtve gnjile slame, nemoguće je pored ptice-utvare zamisliti lepet krila, ali surovo je izgraditi vaseljensku sliku od mrtvih pogleda oca, majke, sestrice, zar tako doći do istine, ili sve zaboraviti…Nije poremetio njihov ponoćni san, zaspali su nadajući se sjutrašnjem odlasku, čudom je u mjesečarskom hodu zaobišao sve te kutije, pakete i zavežljaje, čudom je otključao vrata i bosonog se zaputio daleko od gradskih vrata, ka uzvišici, ka temeljima nekadanje crkve Svetog Nikole, sanjao je da baš tu, iznad propetih talasa, u snu je osjećao olujni vjetar kao milovanje nebeske ruke, ispod vlažnog busenja zakopava svoju britvu sa koricama od slonovače, probudio se zorom u njihovoj sobi, zidovi umrljani krvlju, nevješto, vjerovatno Ibričinom rukom, po naredbi ozvjerenog mesara, iscrtani su krstovi-svastike, isti onakvi kakav je bio onaj na rukavu Olija one karnevalske lude noći, došli su konačno oni noćni konjanici, znao je šta mu mogu donijeti, kako se mogao odbraniti od njih, lakše je isušiti more rakijskom čašom, pomjeriti planinu, možda je daleko negdje vejao crni snijeg.
Obukao je praznično odijelo, začešljao je od vjetrine smršenu kosu, poškropio se ružinom vodicom, čist, uredan, mirišljav kao i otac, zalupao je metalnim zvekirom o vrata mesarove kuće, kasapinovo lice je oteklo od dubokog sna, skamenjen, sluđen, trepće, misli da je začešljani mirisni momčić strašni anđeo, anđeoska sablast koja dolazi po svoje. Dječak ulazi, na postelji, zgrčen kao zametak, brekće usnuli Ibrica, skida odijelo, liježe pored njega, osjeća težak vonj, okreće lice zidu…Nad njim debeli čovjek, stoji, ne diše, prati njegovu sijenku, mesar na trenutak nestaje, sada mu je u ruci satara skorela gustom krvlju, dječak mu nudi svoj vrat, bez straha, potpuno spokojno, tijelo mu okupano toplim žuborom tajanstvenog milja, Ibrica u snu vapi za vodom, želi da proplakne krvave desni, krvave ruke, mesar ne može da zamahne, da spusti sječivo na vrat koji mu se nudi kao umireno jagnje…i tako do jutra, zlikovac počinje ubrzano da diše, hropće, jeca, drhti, trese se od užasa. Ustao je, obukao odijelo, ostavio ih je u kući, Ibrica je i dalje spavao, mesar je na koljenima pored kreveta, njegova kosa i guste spojene vjeđe su posute bjelilom užasa.
Sjutradan je sjedio pred časovničarskom radnjom, čistio je otkopanu britvu, na poziv je prišao Jevremovom stolu, susreo je njegov duboki umlačeni pogled, uredno je predao papir ispisan Jevremovom rukom, dok je čovjek ufitiljenih brčića zagledao ispis na hartiji osjeća kako je predao smrtnu presudu za svoje najmilije…
Sjeća se onih dana pod mlazevima svjetlosti, Pariz, Sen Žermen, u krošnjama šareni cvrkut, u bistrou prijatan žagor, lica osvjetljena srećom spokojnog života.
Stric, baletan, duge zalizane kose, neobično maljavih grudi, vitkoga stasa, izduženih nogu, jakih vjeđa, pohotnog pogleda, u preuskim pantalonama sa jasno ucrtanom fizionomijom uda i lakovanim cipelama, kicoški iskrivljene široke štikle, bijela svilena košulja sa bogatim karnerima, slapovi svile se mreškaju u svakom pokretu, pokreti mekani, zavodljivi, beskrajno čulni. Ćutljiv, ali ne i zamišljen, pokatkad progovori nepovezano o otmenoj žeđi, o načinu ispijanja vina čiji se buke i plemenita aroma moraju mirno i strpljivo loviti baš kao rijetki leptiri na vjetru, vinu i ženama treba se lijepo prepuštati, ali je užasno prepustiti im se do kraja, od čovjeka zavisi da li ispija bljutavu prokislu tekućinu ili osunčane radosnice bogova-čuvara vinograda…glava mu je neprirodno zabačena, vjeđe u stalnom pokretu, oholo samoljublje ili najobičnija dosada, kao da mu u pogledima i grimasama čita: sve mi je jasno, mladiću, znam šta te muči, znam šta želiš, za mene ne postoje tajne, tvoj život je tako jadno predvidljiv, ali i takvi moraju životariti…
Sa stricem dugo ispija vino, stričeve rijetke riječi, pridike i savjeti pretvaraju se u mumlanje, u onostrano zavijanje, svi ljudi u osunčanom bistrou su krpene lutke čiodama pribijene na svojim mjestima, lagana prigušena slutnja, talasić neobjašnjivog straha namreškao je spokoj koji se sve brže para i osipa, puca po šavovima, tektonski potres uzrokuje pravu apokalipsu nutrine…šta ako balerine, stričeve družbenice, postanu mračne krvopije, šta ako se otkotrlja velika kosmata stričeva glava, šta ako mu buljave oči štrcnu iz duplji i pokvare proljećni dan…da li je ovaj svjetli grad sačuvan od noćnih jahača, pita se gledajući strica, koji pocupkuje, izvodi piruete, dubokim basom zapjeva operske arije, u transu gorem od najtežeg pijanstva…
Samo lezi pored mene bez igre zavođenja, to će me rastužiti, pusti da me umrtvi polusan, onda se svuci i budi nježna kad već mora ovako, mimo očekivanja rastapa se u njenom zagrljaju, osjeća jaku strast koja mu grči tijelo, usniva slatko na njenim grudima, gladi mu kosu, probudilo ga je naglo dizanje iskrpljene platnene roletne, klečala je pred gipsanom Madonom dugo, u dubokoj molitvi, čuje njen jecaj na kraju, ima lijepo lice i sestrinske oči, zaškripala su sobna vrata, čuje zatim kako žubori i klokoće vrela voda iz njene utrobe, kako se cijedi i stače, zvala se Ljudmila, bila je kurva, bila je poklon strica za osamnaesti…
Stric je živio u oronuloj zgradetini sa tamnim hodnicima kojima je neprestano lebdio klobuk teškog vonja jeftine kuvane hrane, zajednički klozeti zapljuskivali su isparenjima amonijaka, na zajedničkim terasama cjedio se isprani mlohavi veš, sobe su imale neprovjetrene buđave utrobe, Ljudmila im često donosi zagorele šerpice u kojima bljucka varivo, stric dugo stoji pred ogledalom, izlazi na terasu nag do pojasa, prepušta se joga-vježbama, na brzinu jede, na hodniku navlači svoj izanđali žaket i nestaje pocupkujući i pjevušeći sa baletankama pod pazuhom. Tog dana je udisao natruli miris mokrog lišća, lice mu je zasipala sitna kiša nošena vjetrom, stajao je na terasi zagledan u prljavo dvorište, u satrule skelete davnašnjih klupa. Danas je pogled tvog strica zamućen bijesom i požudom, ne staj mu na put, rekla je Ljudmila skidajući veš, stric je sjedio na krevetu, iz džepa vadi pomorandžu, dugo se zabavlja bacajući je ka plafonu na kojem su iskežene mrlje od vlage, naglo ustaje i zagleda mu se u oči, ne skidajući pogled traži britvu, zatim zviždućući ljušti pomorandžu jednako ga gledajući, sok se cijedi, vijuga i uvire u široke karnerisane stričeve rukave, doći ću kasno, spavaj i okreni se zidu, kaže i izlazi, gleda ga sa terase kako posrće po mokrom lišću i nestaje u bolesnom crnom bagremaru.
Iza ponoći ga je isprani mjesec izmamio u šetnju, sanja kako izlazi na prljavi hodnik, prolazi klozetski vonj nabubreo jugovinom, pod jakim mlazom nad prljavim lavaboom pere britvu ljepljivu od pomorandže, bez kucanja uhodi u Ljudmilinu sobu…u tom trenutku na njoj je starac sa odvratnim zagnojenim čvorićima na ćelavom potiljku, hropće i balavi Ljudmilin vrat. Vidi ga na vratima sobe bosonogog sa britvom u ruci, grubo je stresla sa sebe mlohavo starčevo tijelo, zgrabila je ogrtač i prišla mu, u snu vidi njeno lijepo brižno lice, miluje ga po obrazu, prihvata ponuđenu britvu, ne brini, sakriću je, biće u kutiji sa mojim pismima i fotografijama, hvata ga nježno za nadlakticu i vodi ga nazad u stričevu sobu, poljubila je njegovo mokro čelo i pokrila ga starom dekicom.
Noćni baletan ulazi tiho, gipko kao prepredeni mačor, zna da je mladić na krevetu lakosan, pod njegovim baletankama nijesu škrinule natrule podne daske, napravio je piruetu, brzo se spustio na krevet, tijelo mu obnaženo, najprije je stavio njegovu šaku na svoje maljave grudi, pa je pomjerio ka čvrstom stomaku, ruka se kreće poslušno hipnotisana stravom dubokog sna, baletan osjeća udar požude, spušta mladićevu ruku na svoj ukrućeni ud, tiho pjevuši ariju zagrckujući se od ugrušaka strasti, prebaca drugu ruku preko mladićevog bedra, baletanovo disanje postaje huk dubokog mračnog mora iz kojeg izviru noćni jahači, galopiraju snom mladića koji se meškolji, baletan mu lagano spušta pidžamu, ogolio je njegovu malu čvrstu zadnjicu, naslada se oglašava ropcem iz baletanovih grudi, to hroptanje u mladićevom snu isklijava u jeziv zvuk violine, baletan se pridiže, oslanja se na lakat šiban grozomorjem požude, naslanja ud na mladićevu zadnjicu koja mu se nudi kao sedefna školjka na mjesečini, strast kaplje svuda po podu, bala se cijedi iz baletanovih čeljusti, približava se trenut miline skuplji od cijeloga života, u snu mladić osluškuje kapanje krvi svoje sestrice, baletanov ud se muči da pronađe put, da probije kosmički uvir sreće, stresa se od jeze koja sijeva kičmom i nutrinom, zagriza mladićevo nježno rame, osjeća ukus slatke krvi, krik iz sna strelovito je jurnuo naviše, probio opnu podsvijesti, rascvjetao se plaveći sobu, užasnut, odgurnuo je iskeženog baletana koji se pretvorio u Minotaura iz čije gubice kaplje i dimi, izlijeće na terasu zadižući zarozanu pidžamu…
Gleda u nebo koje najavljuje rasvit, kad mržnja u njemu iščili, kad spadne kao pivska pjena, kad se razvodni u krvotoku, kad se rastopi u suzama poniženja i napusti njegovo biće, kao što se rastapa predzorni mjesec, ući će u sobu da utješi Minotaura koji se kida od plača…
Otišao je iz svjetlog grada, ostavio je dragu Ljudmilu uplakanu pred gipsanom Madonom, ostavio je Minotaura u baletankama u lavirintu hodnika koji vonjaju, možda je to miris čistilišta, želio je još jednom da vidi djevojke kako hodaju bulevarom njišući se kao klatno zidnog časovnika, ali, naglo se i niotkud sručio pljusak na grad, mogao je vidjeti samo panični bijeg i skakutanje kuglica krupnog grada, male balerine, kako li se ljube, zašto li ih uvijek zamišlja uplakane…
Bila je slična Ljudmili i to ga je privuklo djevojci koja iz dana u dan sjedi na klupici pred crkvom, zove se Milena, njena okrvavljena haljina ima boju prezrelog sunca nad vinogradima koje posmatra lica priljubljenog prozoru kupea, nosi svilenu košulju, poklon od strica, kao što monasi nose odoru od kostreti…
Pravljenje gipsanih figurina, duga samovanja, već prosjedi noćobdija koji zaspiva sa knjigom na krilu, voli da nahrani pse-lutalice i mačke-lunjalice, voli da pokoloni figuricu malim skitačima zarojenim ispred crkve, prijateljski i zavjerenički mu čupkaju rukav i traže novčiće, voli da odšeta do rijeke, sjedne ispod vrbe i zagleda se u vodu, u torbici ostarelog ribara koprca se ulovljena deverika u samrtnim mukama, maslačak se lijepi za trepevice…
Na Božić su mu zapalili berbernicu, vidi raskrebečenu petokraku crveno iskrivudanu na čađavom zidu, cijeli dan kleči unutra udišući miris ružine vodice, jorgovana i paljevine, loše mu je, suze mu crne od gareži, jedan od palilaca radi na kiosku narodne lutrije, britvu brižljivo ostavlja pod jastukom sve dok nije uspio da milosno pogleda ubogaljenog čovjeka koji tupoglav cijepa lozove…
Čim je sjeo na bijelu klupicu pred crkvom Milena je počela pričati o majci koja je umrla na porođaju, o tetkama koje su je darivale išaranim jajima za Vaskrs, i one su umrle mlade, duša njene majke je rumeni oblačić, zasladi uvijek njena jutra, osvijetli uvijek njene noći, utopli samotne zime, otac se pijan strovalio sa skele, upao je u grotlo vrelog asfalta, ništa od njega nije ostalo, samo ropac i stubić zgusnute pare, svi načičkani pored praznog sanduka kažu-dobar čovjek, rab, mučenik, volio je da bude tu kada se kupala šćućurena u plastičnoj kadici, osjećala je prevreli rakijski zadah, stidljivo se uvijalo mokro tijelo djevojčice pod grubom trudbeničkom rukom, jednog proljeća je skorelim dlanom prešao preko njenih upupuljenih bradavica, zgađena i ošinuta strahom pobjegla je iz roditeljske kuće, vratila se poslije godinu dana, skinula majčinu fotografiju i ikonicu sa zida i više se nije vratila. Milena poslije iskidane ispovijesti dugo plače i otvara se njegovim poljupcima…
Sa strepnjom zahvaljuje nebeskoj ruci ljubeći joj topli mirišljavi zatiljak, gladeći zaobljeni stomačić voljene žene, istisnuo je začaurenu muku iz njenog lijepog pogleda, oduševljava ga njen anđelski osmejak, plaši ga vječito krvoločno pitanje, vječna pakosna slutnja, kroz izmaglicu strepnje često tumara, da li će i ovo jagnje Božije završiti pod kopitima noćnih jahača…
Ugrabili su je poslije jutarnje molitve, ostala je pored klupice korpica od upletenog pruća, stručak bosioka koji je nabrala, otkinuto crveno dugmence, tisovo srce sa njihovim imenima, pojavila se na pragu njihovog doma posljednjom snagom zadržavajući dušu, krvava haljina, ubijeno čedo u utrobi, drži ga za ruku, opisuje gadove koji su je ugrabili još toplu od molitve, odvukli je pored rijeke i pod vrbama obeščastili, izdišući preklinje ga da joj oprosti, moli ga za ljubav…ludi od bola i moli nebesku ruku da ga zakloni od proključale mržnje.
Preko lijevog oka prevučena zagnojena skrama, desno gotovo anđeoski lijepo, iznad lijevog oka lijepo izvedena vjeđa, iznad desne je i nema, desni obraz unakažen, izrovašen sipcem zla, lijevi nježan i bijel kao djetinji, još dva kepeca isparanih glasova, ruke im obrasle ružnom čekinjom kao koziji papak…siledžije stoje te pretprazničke noći blizu crkve, prodaju ikonice, tamjan, svjeće, pocupkuju, iz čeljusti bije para…prilazi im nesiguran, izmučen, zguren, odiže kapu i opipava ćelavo tjeme, u lijevom džepu je novac, u desnom britva sa drškom od slonovače, gledaju se nekoliko trenutaka, steže sječivo u desnom džepu, onda kao ošinut poseže u lijevi, vadi uredno složene novčanice, plaća svijeće, plaća tamjan, plaća ikonicu, pozdravlja blago i odlazi groblju, lagan, čio i prav kao voštana svijeća umotana grubim papirom…
Godine su prošle, a nikako da prođu. Još jednom je prizvao lijepo Milenino lice, sjećanje se time završava, na groblju, uz milosni njihaj krošanja, osjeća kako mu duša izlazi iz tijela, britva ispada iz staračke ruke, bridi ga toplo sječivo suze, okreće se nebu ozvjezdanom, gleda naniže, popravlja karnere svilene košulje i spremno i zahvalno daje život divotnoj nebeskoj ruci…
Ne znam ni kako se zvao, ni kako je živio. Znam da mi je bio učitelj u prvom polugodištu prvog razreda i da me je naučio prvim slovima. Osjećao sam da treba da mu uzvratim riječima koje su ispisane tim slovima. Njegovim…
Iz zbirke priča “Igračke”
