Anatomija Fenomena

Zlatno runo između mita i istorije (1) [Tema: Pekić]

Piše: Jasmina Lukić

(Predgovor knjige “U traganju za zlatnim runom”)

 

“Život je mistrion ke frontida, tajna i briga”

Kir Simeon Njegovan

 

Kako se pokazalo tokom poslednjih nekoliko godina, pored grandioznog proznog dela, Borislav Pekić je ostavio iza sebe i veliki “paralelni” opus dnevničkih zabeležaka, komentara i studija vezanih za svoj rad. Rec je o građi izuzetne vrednosti, koju je još sam pisac za života počeo da objavljuje u formi eseja, ili dnevničkih zapisa.

Dobrotom i marom piščeve supruge, gospođe Ljiljane Pekić, koja od piščeve smrti njegovu zaostavštinu predano obrađuje i priprema za štampu, ovaj dragoceni materijal postupno postaje dostupan čitaocima i tumačima Pekićevog dela. Tako je bilo moguće da se, nakon njegove smrti, objavi i skoro potpuno završeni roman Graditelji, kao i nekoliko drugih knjiga iz zaostavštine, pre svega dnevničkih zapisa i komentara knjiga na kojima je Pekić radio.

Već i knjige koje su do sada objavljene iz Pekićeve zaostavštine pokazuju da sav taj ogroman materijal, čiju smo veličinu i važnost tek počeli da sagledavamo, predstavlja jedinstveni fenomen u našem čitalačkom iskustvu. Drugim rečima, da tu nipošto nije reč o nekoj sekundarnoj građi, zanimljivoj samo za znatiželjne, o književno-istorijskom svedočanstvu čiji je prevashodni cilj da nam približi jednog velikog pisca i njegovo delo, ostajući kao “radni materijal” isključeno iz tog dela. Naprotiv, sve do sada objavljene knjige iz zaostavštine potvrđuju da na gradju iz Pekićeve radionice valja gledati kao na integralni deo njegovog autorskog projekta, kao na esejističku, metanarativnu komponentu njegove prozne građevine.

To je posebno uočljivo u tekstovima koji se neposredno odnose na nastanak pojedinih Pekićevih dela, za koja je on radio obimne pripremne studije i komentare. Iako nisu neposredan deo konačne verzije proznih celina o kojima govore, ta razmišljanja i zapisi povezuju se sa njima na poetičkom planu, kao jedna vrsta unutrašnjeg, misaonog ogledala njihove dubinske strukture.

To nesumnjivo potvrđuje i obimna građa vezana za nastanak romana Zlatno runo. Po kompleksnosti forme, po širini i obuhvatnosti tema i bogatstvu značenja, ovaj roman, odnosno fantasmagorija, kako Runo žanrovski određuje sam pisac, ili epska saga, kako često govori kritika, predstavlja jedinstvenu pojavu u savremenoj srpskoj prozi. Roman Zlatno runo bio je prvobitno zamišljen kao prvi deo “romejskog prstena”, koji je još trebalo da obuhvati i Crvenu fantasmagoriju, Crveni i crni, Crnu fantasmagoriju Graditelji, i Portrete i autoportrete Njegovan-Turjaških.

Nažalost, preostale delove “romejskog prstena” autor nije uspeo da dovrši. Zlatno runo objavljivano je u periodu od 1978. godine, kada su se pojavile I i II knjiga, do 1986, kada su se pojavila dva zaključna toma, VI i VII. I dok se prvih pet knjiga Runa pojavilo u relativno kratkom roku (III i IV tom usledili su 1980, a V vec 1981. godine), na zaključne delove romana valjalo je čekati nekoliko godina.

Tekstovi sabrani u ovoj knjizi nastajali su uglavnom tokom 1983. godine, u vreme intenzivnog rada na VI, i posebno, VII knjizi Runa, zamišljenoj tako da u sebi sažme i kontrapunktira sva bitna pitanja otvorena u prethodnim tomovima. Moglo bi se zapravo reći da i VI i VII knjiga imaju funkciju zaključnih delova romana, s tim sto VI knjiga dovodi do kraja zbivanja u istorijskom vremenu, dok VII zaokružuje radnju romana povratkom u mitsko vreme. Tako su i komentari VI knjige Runa najvećim delom posvećeni pitanjima vezanim za istorijsku građu koja se obrađuje u tom delu. Najvise je reči o dva istorijska događaja koja se kontrapunktiraju u ovoj knjizi, o ubistvu Aleksandra Obrenovića i Drage Mašin, i o svadbi kralja Milutina i princeze Simonide. Komentari i studije VII knjige bave se kompleksnim pitanjima prirode mita, i posebno, antičkim mitovima vezanim za Elelvsinske misterije i pohod Argonauta na Zlatno runo.

Za čitaoce i tumace Pekićevog dela ovi komentari višestruko su važni i zanimljivi.

Najdirektnije, oni ga uvode u piščevu radionicu i otkrivaju neke tajne vezane za njegov rad.

Pokazuju mu na koje je sve načine pisac sakupljao građu za svoje romane, kako je beležio, i kako potom prenosio u svoje tekstove. Oni otkrivaju i neke skrivene unutrašnje mehanizme samog romana, jer neposredno ukazuju na značenjske linije kojima je sam autor davao posebnu važnost. S obzirom na složenost strukture Runa, takva autorova objašnjenja značajno obogaćuju čitaočevu percepciju romana i olakšavaju mu razumevanje teksta. Tako čitalac može mnogo lakše, i sa više samopouzdanja da se kreće po “fikcionalnoj šumi” Zlatnog runa, kako bi to rekao Umberto Eko. To, naravno, ne znači da je čitalac obavezan da sledi “uputstva” pisca, kao što ni tekstove koji su pred nama ne treba razumeti kao “uputstvo” za čitanje. Prihvatimo li Ekovu sliku teksta kao “fikcionalne šume”, onda smo prihvatili i njegovu tvrdnju da je čitalac slobodan da kroz tu šumu seta po sopstvenom nahođenju, birajući one staze koje se njemu čine najprivlačnije. Ali, čitalac je na tom putu neprestano primoran da pravi izbore, koji određuju pravac njegovog čitanja i razumevanja teksta; od toga zavisi na koji ce način proći kroz “fikcionalnu šumu”, i šta će uopšte uspeti da vidi i da doživi u njoj. Čitalac, međutim, ne mora uvek praviti najbolje izbore; njegov put može biti i neka sasvim sporedna prečica, koja ga brzo izvodi iz šume i lišava poznavanja njenih tajni. Nekima je i takva šetnja dovoljna; ali oni drugi, koji zaista žele da upoznaju čari šume u koju su se zaputili, moraju pokušati da slede pravila koja im u tome mogu pomoći. A to su pravila koja pred njih postavlja sam tekst. Jer, svaki tekst, kaze Eko, kao deo svoje narativne strategije, generiše sopstvenog idealnog čitaoca, Model Čitaoca, koji jedini može da odgovori na sve zahteve tog teksta. Ne znam koliko se bilo koji empirijski čitalac može približiti Modelu Čitaoca Zlatnog runa, znam samo da će generacije tumača pokušavati to da učine. Autorovi komentari i studije za Zlatno runo mogu u tome da im pruže dragocenu pomoć.

“U VI i VII knjizi svi motivi započeti ili razvijani u ostalih pet knjiga moraju da budu završeni i razrešeni. Svaka kopča mora da se zakopča. Sve ono što se u dijalozima događalo i radnje koje su otvorene, a koje zahtevaju završetak u Turjaku, moraju biti završene. Građevina mora biti potpuna, ni jedan kamen iz nje ne sme nedostajati”, kaze Pekić (Komentar 20).

Studije i komentari u ovoj knjizi mogu pomoći čitaocu da razume način na koji su “zakopčane” neke važne “kopče” u Zlatnom runu. I to ne samo one velike, koje povezuju osnovne relacije u romanu, već i one mnogo sitnije, koje pokazuju da je ta ogromna, neobično složena struktura bila promišljena do svojih najmanjih detalja. Prateći način na koji se “zakopčavaju” različite vrste “kopči” u romanu, čitalac naprosto mora ostati fasciniran merom unutrašnje kontrole koju Borislav Pekić ostvaruje nad tekstom. Ona se tiče svih planova teksta, od formalnih do simboličkih.

Na primer, u komentarima se u nekoliko navrata govori o ulozi koju u romanu imaju glasovi Njegovan-Turjaških, preko kojih se u karakterističnu proznu naraciju unose elementi dramske forme i unutrašnje dinamike dramske radnje, što na formalnom planu direktno narušava mogućnost jednostavnog žanrovskog imenovanja teksta. Na značenjskom planu, ovim glasovima i njihovim višestrukim i višeznačnim komentarima, razbijaju se unutrašnji monolozi Gazda Simeona, i svih drugih Simeona koji kroz Gazdu govore. Tako glasovi Njegovan-Turjaških postaju i jedan od značajnih činilaca u građenju Zlatnog runa kao dijaloškog romana u Bahtinovom smislu reči, jer neposredno pokazuju na koliko se različitih, međusobno nepomirljivih stanovišta, razlaze njegovanska porodična ideologija “računskog” načina života. Kako pokazuje Komentar 19, ti glasovi na kraju treba da se pretvore u neku vrstu antičkog hora, čime se u Runu uspostavlja jedna vrsta intertekstualne relacije sa antičkom tragedijom. Na poetičkom planu, ova veza moze biti shvaćena kao jedna od indikacija čitaocu na koji način da čita tekst. Preko nje se, istovremeno, sam Pekićev roman situira u odnosu na tradiciju pisanja utemeljenu na grčkoj tragediji. Kao neposredna reinterpretacija priče o Argonautima, sama VII knjiga Runa vezuje se uz dugi niz dela iz zapadnoevropskog kulturnog kruga koja svoju građu nalaze u mitskom nasledju antičke Grčke. Kao simbolička evokacija priče o traganju za smislom života, koja u mitu trazi odgovore na osnovna pitanja ljudske egzistencije, Zlatno runo se kao celina vezuje uz grcku tragediju kao ugaoni kamen jedne tradicije pisanja iz koje je, u krajnjoj liniji, proizisla evropska kultura.

 

Nastaviće se

Jedan Komentar

  1. Svaka cast za tekst!

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.