Strip “Alan Ford”, čiji je prvi broj u Italiji izašao u svibnju prije 45 godina, odavno je na ovim prostorima stekao kultni status i vjerne obožavatelje.
Kao i nekad njegova se britka satira i dalje redovito citira, čak i među onim rijetkima koji ne znaju tko je Grunf, ali ne mogu se ne složiti s njegovim glupavim, a istodobno logičnim krilaticama, poput one da je “bolje ispasti budala nego iz vlaka”.
Izjave tog bivšeg pilota i beznadežnog izumitelja legendarne su među ljubiteljima stripa, tiskaju se na majice po uzoru na Grunfa, razmjenjuju u razgovorima, ‘šeću’ u forumskim potpisima te se, kao i dijalozi među likovima, pamte, prepričavaju i, iako smo ih puno puta čuli, ne gube na duhovitosti.
“Tko leti vrijedi, tko vrijedi leti, tko ne leti, ne vrijedi”, “Bolje nešto od nečega nego ništa od ničega”, “Bolje izdati knjigu nego prijatelja”, “Ako kaniš pobijediti, ne smiješ izgubiti”, “Bolji je nečastan bijeg nego častan poraz” i “Bolje živjeti sto godina kao milijunaš, nego sedam dana u bijedi”, samo su neke od izjava tajnih agenata Grupe TNT koje su se, poput njihovih imena, ukorijenile u našem svakodnevnom govoru.
U ‘politički nekorektnom’ stilu stripa tako se ponekad nekoga malog rasta i velikog nosa naziva Bobom Rockom, mnogi će u svom radnom okruženju prepoznati ponekog Debelog Šefa ili pak Broja 1, koji uz pomoć ‘male crne knjižice’ vuče sve konce, a nedvojbeno je i o kakvom je poslovnom dogovoru riječ kada se spomenu one Sir Oliverove “Halo Bing, kako brat?” i “Cijena? Prava sitnica”.
Generacija koja je odrasla uz strip danas vjerojatno sve bolje razumije Jeremijinu jadikovku “boli me sve i još mnogo toga”, zna se da kada se za nekog kaže da ima ‘Superhikov dah’ ne znači da miriše po ljubičicama, a jasno je i zašto korumpirani političari podsjećaju na svinjolike gradske vijećnike iz stripa.
Antun Halonja, viši znanstveni suradnik s Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, smatra kako stripovi, iako se doživljavaju bezvrijednima i trivijalnima, a njihov jezik manje vrijednim, zaslužuju punu pozornost jezikoslovaca i stilističkih analiza, osobito kada je riječ o klasiku kao što je “Alan Ford”.
Kod stripovnog jezičnog izraza, ograničenog prostorom sličice, postoje dvije oprečne situacije, jedna u kojoj je vizualna poruka dominantna, a jezična svedena na minimum, s uzvicima poput “Aaargh!” te druga u kojoj je verbalna poruka vrlo razvijena i dominira nad crtežom, napomenuo je. U “Alanu Fordu” te su dvije situcije vrlo spretno uravnotežene, pa osim simpatičnih likova legendarne Grupe TNT, pamtimo njihove jezične dosjetke koje su malo-pomalo ušle u svakodnevni govor, zahvaljujući sjajnomu prijevodu i prilagodbi Nenada Brixyja s talijanskoga, rekao je Halonja za Hinu.
Magnus, Bunker i Nenad Brixy
Priču o nesposobnim tajnim agentima koji gotovo uvijek nekako ipak pobjeđuju u borbi protiv negativaca, osmislio je scenarist Luciano Secchi – Max Bunker, a izgled likovima dao je crtač Roberto Raviola – Magnus. Već i sam njihov potpis, Magnus&Bunker, sinonim je za taj strip, no među štovateljima s područja bivše Jugoslavije, gdje se pojavio tri godine nakon talijanskog prvog izdanja, ravnopravno je i ime Nenada Brixyja, prevoditelja i pisca kojemu je ove godine 30. godišnjica smrti.
“Alan Ford” je Brixyjevo autorsko jezično djelo, njegov istančan humor i talent sjajnog pisca ključni su kada se govori o uspjehu tog stripa, rekao je Nenad Rizvanović, pisac i književni urednik. Brixy je donio potpuno novi književni jezik koji je ušao duboko u urbanu narodnu kulturu, dirnuvši neku našu populističku crtu, pa “Alana Forda” čitaju čak i oni koji inače uopće ne čitaju stripove, dodao je.
Režiser Dalibor Matanić kaže da je “genijalni Brixyjev prijevod dao novu razinu i tumačenja stripa”. Najzanimljivije mi je kako je strip zaživio samo ovdje i u Italiji, iako je humorom bio sličan ‘pajtonovcima’ koji su bili globalno popularni, rekao je Matanić, koji smatra da bi Alana Forda bilo vrlo zahtjevno prenijeti u drugi medij, poput filma, a i “tko bi osim Johna Cleesa glumio Sir Olivera?”
I direktor festivala “Crtani Romani Šou” Slaven Gorički slaže se da je “Alan Ford” bio prijemčiv zahvajujući Brixyjevu prijevodu koji je “situaciju prilagodio našem mentalitetu, tadašnjem vremenu i sustavu”. Strip je govorio o onome o čemu se drugi nisu usudili, a kako se sustav promijenio, ali ne i socijalne razlike između bogatih i siromašnih, čitaju ga nove generacije dok se stari brojevi i dalje dobro prodaju, ustvrdio je.
Nije važno sudjelovati, važno je pobijediti
Svojevrsni fenomen tog stripa je u tome što je bio popularan samo u bivšoj Jugoslaviji i Italiji, a iako je slavna cvjećarnica smještena u New York, nikada nije preveden na engleski. U Francuskoj, Brazilu, Danskoj i drugdje nije preživio više od nekoliko brojeva, dokazavši na svom primjeru točnost poslovice Broja 1 kako “nije važno sudjelovati, važno je pobijediti”.
Velik dio zasluga za ovdašnji uspjeh pripisuje se hrvatskom prijevodu (srpski prijevod prošao je neslavno), ali i specifičnostima ovih prostora o čemu je u knjizi “Cvjećarnica u Kući cveća” pisao Lazar Džamić. On kaže kako taj strip nije bio samo satirična kritika kapitalizma, već i svakog korumpiranog i nekompetentnog sustava, a nadrealna farsa koja je u njemu prevladavala ovdje je bila prepoznatljivi način života, dok je kroz karaktere glavnih likova, disfunkcionalne diletante koji ipak dočekaju svoj ‘happy end’, ljudima davao inspiraciju i nadu.
Za Davora Gobca, pjevača grupe Psihomodo Pop, razlozi zbog kojih ih je “volio i još uvijek ih voli” puno su jednostavniji, a ljubav prema stripu prenio je i na sina koji ga, u skladu s vremenom, čita na računalu. “Kupovali smo ‘Alana Forda’ zbog specifičnog humora i stalno smo ga citirali u muzičkim krugovima”, rekao je Gobac, dodavši da negdje još čuva prvih sto brojeva, ali i majicu s Bobom Rockom.
Humor blizak našem mentalitetu
Još jedan ponosni vlasnik kolekcije Alan Ford stripova je i glumac Vedran Mlikota, koji ga je, kaže, obožavao još kao klinac, mada tada nije sve razumio. To je bezvremenski strip koji te osvoji, uvijek mu se možeš vraćati i čitati na novi način, napomenuo je Mlikota, dodavši da je Brixyjev prijevod poboljšao ionako već dobar strip, čiji je humor bio blizak mentalitetu ‘južnjaka’ i ovih prostora.
Iako je to bio satirički i crnohumorni prikaz društva, cenzori zemlje u kojoj ona “Neprijatelj nikada ne spava” kao da se prirodno nadovezuje na fordovsku “Tko spava, nije budan”, nisu mogli prijeći preko nacističkog znakovlja koji su stoga nevješto brisani ili precrtavani, jedna je visoko uzdignuta desna ruka čak bila prepravljena da stoji uz tijelo, a bila je i zabranjena čitava epizoda u kojoj se TNT-ovci nalaze s Titom.
“Ljude treba odgajati i obrazovati, a ne zabranjivati im jer tako neke stvari napravite još važnijima nego što uistinu jesu”, rekao je dizajner Mirko Ilić, dodavši da mu se “Alan Ford” nikada nije sviđao, bio mu je loše nacrtan i dosadan i tada je čitao američke underground stripove. Ipak mogu razumjeti kult tog stripa, možda je uspio zato što su mu likovi bili u raspadu, baš kao i zemlja u kojoj smo živjeli, utvrdio je.
Unatoč tome što se država odavno raspala, popularnost stripa i dalje traje, o čemu svjedoče domaći internetski portali s oglasima, na kojima se pojedini raritetni rani brojevi, bez obzira što su izlizani i poderani, nude za nekoliko stotina kuna, dok talijanski originali dosežu i cijenu od par tisuća kuna.
Izvor: Hina
