Eruval, 5. decembra 1969.
D: Šta misliš, šta bih ja postao u predratnoj Jugoslaviji, monarhističkoj kakva je Grčka danas? Misliš da bih imao stipendiju? Sa četrnaest godina imao sam stipendiju za umjetničku školu, hranu, smještaj, moliću lijepo. Hranili su me od četrnaeste do dvadeset druge, dok nisam došao u Pariz. Stvarno. Nisam u Jugoslavi’ji radio ni pola sata. Za osam godina. Šta veliš? Nisam čak ni tražio stipendiju, niti bilo šta. To je išlo automatski.
MB: Kako to?
D: Ma, tako to ide u socijalističkim zemljama. Svi klinci imaju stipendije. Duplo ništa, hrana, smještaj. U umjetničkoj školi u Crnoj Gori imali smo čak i četkice, papir, jutano slikarsko platno. Slikalo se molerskim bojama u prahu. Ali odmah su se radili veliki formati, sa četrnaest godina, sa ovako debelim slojevima; prirodno, klinci su tu pravili mazarije.
MB: Ali slikarska škola, je li to bilo nešto novo ili je već postojala?
D: Nije postojala. Tek posle rata. Pokušali su da naprave… Vidi, to su ti bile federativne republike. Htjele su da imaju svoju Likovnu akademiju, svoj Konzervatorijum. A onda sam se ja sa četrnaest godina, bez diplome, oboren na ispitu, našao na ulici. I tad su mi rekli: „Slušaj, ti ćeš da ideš na Akademiju”, i čini mi se da sam jednom mom drugu renao: „Važi, ako mi nudiš dva kila trešanja”… Odveli su me tamo, na ispit…
ŽV: Ali ti si već crtao?
D: Jesam, crtao sam i prije toga…
MB: Jesi li naučio nešto u umjetničkoj školi?
D: Prvi portret, ali pravi portret koji sam napravio, bilo je to za vrijeme rata, 43, pa onda 44, i odmah posle rata, bili su to portreti sovjetskih maršala, molim lijepo. Ah, portreti! I to dobri!
MB: Već su bili viđeni Dadovim očima?
D: D: Zezaš se, ali nisam loše radio portrete, stvarno su ličili…
MB: U maniru sovjetskog realizma…
D: Recimo, da, ako hoćeš… ali im to nije smetalo da idu vraški dobro, razumeš, to mi je bio hljeb, rat je bio, i sve to .. . ! Imao sam Konjeva, sve te generale tamo, Lenjina! O, obožavao sam da crtam Lenjina, i, vidi, uopšte mi nije bilo teško, razumiješ… Jareća bradica, sve.. . !
ŽV: Ali zašto si pravio te portrete? Po porudžbini?
D: Ne, ni govora. Lud si, iz ličnog zadovoljstva, što! To ti je bila… jedna proslava oslobođenja na moj način, iz mog ogromnog ugla. Znaš, to me se đavolski ticalo. Postojao je i tamo radio. Shvataš, u istočmim zemljama, bitka za Staljingrad je upravo ono što i iskrcavanje u Normandiji za Francuze, ista stvar. Nešto važno, a jednom djetetu se to ureže, bez problema… u govnima do grla… sve vrijeme u strahu, -i onda takav događaj.
MB: Taj događaj je trajao mjesecima i mjesecima…
D: Ipak je okončan pobjedom sovjetske armije. O tom događaju govorim. Naravno da smo znali da se mjesecima tuku. Ljudi su znali da se stvar kreće, ipak se u vazduhu osećalo slavlje.
MB: Bio si dobar đak u slikarskoj školi?
D: Ma hajde, nisam davao ni pet para. A, da, radio sam, radio sam manje-više. Ne, vidi, slikarska škola sa četrnaest godina, u doba puberteta, svašta sam radio, svakakve gluposti.
MB: Jeste li se smatrali umjetnicima?
D: Ma naravno da nismo! Ne vjerujem, stvarno mislim da nismo.. . ! Ah, smatrali smo se đavolima lično. Bili smo poludivlji, sišli s brda, neki su uostalom prije toga i bili čobani. Bio je i jedan poslastičar, imao je četrdeset godina. Nije imao ni jednog jedinog zuba u ustima, a bio je i jedan tip bez nogu, ovako, do zadnjice.
MB: I pohađao je umetničku školu?
D: Svega je bilo unutra.
MB: Sa četrnaest godina?
D: Ma, šta si ti mislio? To ti je sloboda, sranje! Tipovi koji prije rata nisu mogli da studiraju. Veselnici, bogalji.
MB: I odjednom su dobili mogućnost…
D: Ah, ali onaj stari poslastičar, zubi su mu bili potpuno propali u sredini, shvataš. Bilo je monstruozno videti ga kad se smije. Imao je herkulovsku snagu, podizao je stolove u svojim trulim zubima. Stari moj, to je trebalo vidjeti! Čobani, bilo ih je puno i bez ruku. Crtali su patrljcima. A onaj što je išao na štakama, poliomielitis…
MB: A profani, kakvi su bili?
D: Puno je bilo bogalja, baš je bilo čudno, mnogo su bili smiješni. Direktor bješe neki stari karikaturist, inače šarmantan, pun volje, koji je sve to shvatio ozbiljno.
ŽV: Postavili su ga kao s neba za profu posle oslobođenja?
D: Baš tako. Ma, ne, uopšte nije bio partizan. Bio je čuven po nekom stripu koji je imao mnogo uspjeha prije rata. I evo ti ga tu, direktor umjetničke škole, a i jedan moj ujak je bio profa. Taj me tepao. Pljus, paf.. . ! Avetinja.
ŽV: Ujak ti je bio slikar?
D: Viđao sam knjižice o njemačkom ekspresionizmu. Bio je tu neki Nolde koji mi se sviđao. Nolde je dobar slikar, mnogo mi se dopadao, a zadesio se neki momak koji je imao njušku poput nekog Noldeovog lika, s ogromnim buljavim očima i okruglom glavom, i taj mi je pozirao. Mnogo je bio tunjav, taj momak, krstio sam ga Slepić.
ŽV: Kako? Slepić, zmija?
D: I dan-danas ga u Crnoj Gori zovu Slepić. Sad je profa likovnog. Ima bicikl, veli mi sestra: „Nesretnik, i sad ga zovu Slepić, baš smiješno. Bila je gomila likova koji su htjeli da me zajebu, davali su mi svakakva imena: Grbo, Truli, takvi nekakvi štosevi, ali nikad se nije primilo. A oni veselnici tamo, koje sam ja dohvatio, svi su zadržali nadimke. Ima jedan koga sam zvao Čukarac. Sad je u Parizu, još uvijek ga zovu Čunarac. Dolazio je čak, nedavno.
MB: A među vama, bilo je tipova koji su iskakali, koji su imali talenta, ili ste svi radili isto?
D: O, što se mene tiče, nisam imao utisak da radim što i ostali. Ali, ako ćemo pravo, bili smo tu Tošo i ja koji smo pravili za ono vrijeme čudne crteže. Govorilo se: „Šteta, imaju dobru tehniku a crtaju gluposti!” Ah, s tim je bila muka! Bio je to period odmah posle staljinizma…! Mučno, je li?
MB: Izlagao si u Jugoslaviji prije nego što si došao ovamo?
D: Prva slika koju sam prodao, kupila ju je cetinjska Galerija, bila je mnogo lijepa. „Smak svijeta“ .
ŽV: Smak svijeta?
D: A, mnogo lijepa slika. Platili su mi 60.000 dinara, a moj otac je zarađivao 20.000 dinara mjesečno. Vidiš, bilo je to dobro plaćeno. S tim novcem sam došao u Pariz.
MB: Je li to bilo na nekoj samostalnoj izložbi?
D: Nije, ali je baš crnogorski, baš onako porodično, razumiješ, kao kod Jermena, Jevreja, Grka; kazali su: „Mali Dado ide u Pariz, e pa, nema šta da seremo, treba da mu kupimo jednu sliku.” Onda su došli kod mene prije nego što sam krenuo. Rekli su mi: „Dobro, kupićemo ovo.“ I još je tamo, mislim, okačena. A ja sam pošao sa 60.000 dinara, ipak je to bilo 20.000 franaka pedeset šeste. To je bilo nešto, mogao sam od toga da jedem mjesec ili dva.
MB: I onda si ušao u litografski atelje?
D: Da, jedan ortak Jugosloven rekao mi je: „Možda ću ti naći šljaku”. Jer me je bio zaposlio u moleraju. Kloaka. Gotovo svi to prođu. A onda sam upao kod Patrisa. Tamo su me pitali za godine, nevjerovatno…
MB: Kad si došao u Pariz radio si kao moler.
D: Da, da.
ŽV: Dugo?
D: Ne baš dugo, dva ili tri gradilišta. Kad sam radio kod ortaka, onog što mi je našao posao kod Patrisa, morao sam da stružem kapke, razumiješ, na pariskim zgradama, grozno, kapci na sklapanje, razumiješ, iz šest djelova. Trebalo je to sastrugati, strugati plafone, ma crkavao sam. Ali dobro me je plaćao, davao mi je 200 franaka na sat. Za to sam kupovao platno, uzmi recimo ovu Bebu koja će sad na izložbu. Platno i boje kupio sam od tih para. Čudio se što tako trošim lovu. Glupaci, razumiješ.
nastaviće se
