Piše: Peter Gelderloos
Ako svi mogu raditi što god žele, tko će odnositi smeće i obavljati ostale nepoželjne poslove? Srećom, u lokaliziranoj, antikapitalističkoj ekonomiji ne bismo mogli prebaciti odgovornost na nekog drugog ili skrivati troškove našeg načina života plaćajući nekoga da čisti za nama. Tada bismo morali platiti za posljedice svog našeg ponašanja – a ne naprimjer platiti Kini da preuzme naš otrovni otpad. Da se zanemari nužna služba poput odvoženja otpada, zajednica bi brzo primijetila i morala odlučiti kako će se nositi s tim problemom. Ljudi bi se mogli dogovoriti da takav posao nagrade sitnim povlasticama – ničim što se pretvara u moć ili vlast, nego nešto poput prvog mjesta u redu kad u grad stigne egzotična hrana, nagradne masaže ili kolača, ili jednostavno priznanje i zahvalnost za bivanje uzornim članom zajednice. Konačno, u suradničkom društvu, imati dobru reputaciju i to da te prijatelji doživljavaju kao odgovornu osobu može biti poticajnije od bilo kakvog materijalnog stimulansa.
Još jedna mogućnost je da zajednica može odlučiti da se svi moraju uključiti u ove zadatke na rotirajućoj bazi. U antikapitalističkoj ekonomiji aktivnost poput prikupljanja smeća ne mora nikome definirati radni vijek. Nužni zadaci koje nitko ne želi obavljati mogu se podijeliti među svima. Tako umjesto da nekoliko ljudi mora čitav svoj život sortirati otpad, svi koji su fizički sposobni mogu to raditi svaki mjesec na samo nekoliko sati.
“Slobodna zemlja” Christiania je kvart u Kopenhagenu u Danskoj koji je skvotiran od 1971. godine. Njenih 850 stanovnika autonomno je na 0.49 kvadratnih kilometara. Već preko trideset godina sami odnose svoje smeće, što je još impresivnije uz činjenicu da godišnje imaju oko milijun posjetitelja. Ulice, zgrade, restorani, javni zahodi i tuševi su svi prihvatljivo čisti – osobito hipijima! Voda koja prolazi Christianijom nije najčišća, ali s obzirom da je Christianija prekrivena drvećem i bez automobila, može se pretpostaviti da većina zagađenja dolazi od okolnog grada s kojim dijeli kanal.
Stanovnici su sagradili na desetke kuća koristeći ekodizajn. Također koriste:
solarnu energiju, energiju vjetra, kompostiranje i čitav niz drugih inovacija dobrih za okoliš. Metoda filtriranja kanalizacije kroz trsku, što znači da je voda koja izlazi iz Christianije jednako čista kao ona koja izlazi iz ostalih kopenhagenskih postrojenja, pomogla je komuni da dospije na listu za panskandidavsku nagradu za ekološki osviješteno življenje.
Različiti ljudi koji su intervjuirani imali su različite predodžbe o tome kako se Christiania održava čistom, naslućujući svojevrsni dualni sistem. Novopridošlica je rekao da čistiš sam za sobom, a kad si raspoložen, očistiš dodatno. Stariji stanovnik koji je uključeniji u donošenje odluka objasnio je da postoji odbor za otpad, koji odgovara “Zajedničkom zboru”, odgovornom za održavanje Christianije čistom, iako je dobrovoljno pomaganje i čistoća svih stanovnika očito prva linija obrane.
Tko će brinuti o starijima i nemoćnima?
Samo u društvu eufemistički nazvanog “visoko kompetitivnog tržišta” su stariji i nemoćni tako marginalizirani. Kako bi povisili profit, poslodavci izbjegavaju zapošljavanje ljudi s invalidnošću i prisiljavaju starije zaposlenike na raniju mirovinu. Kad su radnici primorani na često seljenje u potrazi za poslom, u kulturi u kojoj je preseljenje u vlastitu kuću znak sazrijevanja, roditelji se ostavljaju sami. Većina s vremenom ode u bilo kakve umirovljeničke domove koje si mogu priuštiti, a mnogi umiru zanemareni, sami i ogorčeni, možda s ranama od ležanja i pelenama koje danima nisu promijenjene.
U anarhističkom, antikapitalističkom svijetu društvena struktura ne bi bila tako surova.
U obilju eksperimenata nastalih u Argentini kao odgovor na krizu 2001. godine, procvjetala je solidarnost i skrb za sve članove društva. Ekonomski kolaps u Argentini nije doveo do “svi protiv sviju” scenarija koji kapitalisti propovijedaju. Uslijedila je eksplozija solidarnosti, a stariji i nemoćni nisu bili izostavljeni iz mreže uzajamne pomoći. Sudjelujući u kvartovskim skupštinama, stariji i nemoćni u Argentini dobili su priliku osigurati svoje potrebe i sudjelovati u donošenju odluka koje će utjecati na njihove živote. Na nekim skupštinama predlagano je da oni koji posjeduju svoje kuće ne plate poreze za njih, nego da taj novac daju lokalnoj bolnici ili drugoj ustanovi za skrb. Dijelove Argentine u kojima je nezaposlenost veoma visoka preuzeli su pokreti nezaposlenih radnika i gradili nova gospodarstva. U General Mosconiju, gradu ulja na sjeveru, nezaposlenost iznosi preko četrdeset posto i područje je uvelike autonomno. Pokret je organizirao preko tri stotine projekata da zadovolji potrebe ljudi, uključujući i one starijih i nemoćnih.
Čak i bez nagomilanih dobara ili stalne infrastrukture, nedržavna društva lovaca-sakupljača obično su se brinula za sve članove svoje zajednice bez obzira na njihovu ekonomsku produktivnost. U biti, djedovi i bake su, s darvinističkog gledišta, genetički beskorisni jer su izvan reproduktivne dobi. Pa ipak , upravo oni određuju karakteristike ljudske vrste u zadnjih više milijuna godina, a ostaci iz vremena početaka naše vrste pokazuju da se skrbilo za starije. Suvremeni lovci-sakupljači starijima ne pružaju samo materijalnu skrb, nego nešto što se ne može vidjeti iz arheoloških iskopina: poštovanje. Mbutiji, naprimjer, razlikuju pet dobnih skupina – dojenčad, djecu, mlade, odrasle i starije – a među njima jedino odrasli značajno ekonomski doprinose u vidu prikupljanja i lova ili skupljanja sirovina poput drva, ali društvena dobra dijele svi bez obzira na njihovu produktivnost. Bilo bi nezamislivo starije ili nemoćne ostaviti da umru od gladi samo zato što ne rade. Isto tako, Mbutiji sve članove društva uključuju u donošenje odluka te politički i društveni život, a stariji imaju važnu ulogu u rješavanju sukoba i mirenju.
Nastaviće se
