Piše: Peter Gelderloos
U našem društvu policiji koristi nevjerojatna količina publiciteta, što od pristranih i zastrašivačkih medijskih praćenja kriminala, što od preplavljenosti filmovima i televizijskim emisijama u kojima su policajci heroji i zaštitnici. Ipak, iskustva mnogih s policijom u oštroj su suprotnosti s ovom žestokom propagandom.
Koga u hijerarhijskom društvu štiti policija? Tko se mora više bojati kriminala, a tko policije? U nekim zajednicama policija je poput okupatora; zajedno s kriminalom tvori omču koja sprječava ljude od bježanja iz opresivnih situacija ili spašavanja svojih zajednica od nasilja, siromaštva i fragmentacije.
Povijesno gledano, policija se nije razvila iz društvene potrebe za zaštitom ljudi od rastućeg kriminala. U SAD-u, policija kakvu danas poznajemo, nastala je u vrijeme kada je kriminal već u opadanju, kao sredstvo veće kontrole upravljačke klase nad populacijom i širenje državnog monopola nad rješavanjem društvenog konflikta. To nije bio odgovor na kriminal ili pokušaj njegova rješavanja; naprotiv, podudarao se sa stvaranjem novih oblika kriminala. Istovremeno sa širenjem i modernizacijom policije, upravljačka klasa počela je kriminalizirati ranije prihvatljiva ponašanja pretežno niže klase, poput skitnje, kockanja i javnog pijanstva. Oni na vlasti prema vlastitim potrebama definiraju “kriminalnu aktivnost”, pa svoju definiciju prezentiraju kao neutralnu i bezvremensku. Naprimjer, zagađenje i ozljede na radu ubijaju mnogo više ljudi nego droge, ali kao prijetnja društvu nisu prikazani vlasnici tvornica, nego dileri. Čak i kada vlasnici tvornica krše zakon i time ubijaju ljude, njih se ne šalje u zatvor.
Danas je više od dvije trećine zatvorenika u Sjedinjenim Državama zatvoreno zbog nenasilnih prekršaja. Ne iznenađuje da je većina zatvorenika siromašno i nebjelačko stanovništvo, s obzirom na kriminalizaciju droga i imigracije, neproporcionalno stroge kazne za droge koje češće koriste siromašni te veću vjerojatnost da se nebijelce osudi ili strože kazni za iste prijestupe. Također, ogromna prisutnost militarizirane policije u getu i siromašnim kvartovima povezana je s činjenicom da u tim kvartovima kriminal ostaje visok dok se stopa kažnjavanja povećava. Policija i zatvori su sustavi kontrole koji održavaju društvene nejednakosti, šire strah i gnjev, isključuju i otuđuju čitave zajednice te primijenjuju ekstremno nasilje nad najpotlačenijim dijelovima društva.
Oni koji svoje živote mogu organizirati unutar vlastitih zajednica bolje su opremljeni da se zaštite. Neka društva i zajednice koji su pridobili autonomiju od države organiziraju volonterske patrole kako bi pomogli onima kojima je to potrebno i obeshrabrili agresiju. Za razliku od policije, ove skupine općenito nemaju autoritet prisile niti su zatvorene, birokratske strukture, a vjerojatnije je da su sačinjene od volontera iz susjedstva. Usmjerene su na zaštitu ljudi, a ne vlasništva ili privilegija, te uslijed izostanka pravnih propisa umjesto nefleksibilnog protokola zadovoljavaju ljudske potrebe. Druga se društva organiziraju protiv društvene nepravde bez uspostavljanja posebnih ustanova. Umjesto toga, upotrebljavaju difuzne sankcije — reakcije i stavove raširene u društvu i prenošene kulturom — kako bi poticali sigurno okružje.
Anarhisti na potpuno različit način gledaju na probleme koje autoritarna društva postavljaju u okvir kriminala i kazni. Kriminal je kršenje pisanog zakona, a zakone donose elitna tijela. U konačnici, pitanje nije oštećuje li netko druge, nego sluša li odredbe elite. Kao odgovor na kriminal, kažnjavanje stvara hijerarhije moralnosti i moći između kriminalaca i provoditelja pravde. Uskraćuje kriminalcu resurse koji su mu potrebni za ponovnu integraciju u zajednicu i prestanak nanošenja štete drugima.
U osnaženom društvu ljudima nisu potrebni pisani zakoni; imaju moć procijeniti sprječava li ih netko u ispunjavanju potreba te mogu pozvati prijatelje da im pomognu riješiti konflikt. Prema ovom gledištu, problem nije kriminal, nego društvena šteta — aktivnosti poput napada i vožnje u pijanom stanju koje uistinu štete drugima. Ova paradigma ukida kategorije kriminala bez žrtava i otkriva apsurdnost zaštite privatnog vlasništva privilegiranih ljudi ispred potreba drugih za preživljavanjem. Izopačenosti tipične za kapitalističku pravdu, poput zatvaranja gladnih zbog krađe od bogatih, ne bi bile moguće u okviru paradigme utemeljene na potrebama.
Tijekom općeg štrajka u Seattleu u veljači 1919. radnici su preuzeli grad. Seattle je komercijalno zatvoren, ali radnici nisu dopustili da propadne. Naprotiv, sve vitalne usluge su se nastavile, ali organizirali su ih radnici, bez šefova. Svakodnevno su upravljali gradom te su tijekom štrajka dokazali da umiju obavljati svoj posao bez miješanja upravitelja. Organizaciju na razini grada koordinirali su kroz Opći štrajkaški odbor, sastavljen od radnika iz svakog lokalnog udruženja i strukture slične, a možda i inspirirane Pariškom komunom. Lokalni savezi i posebne skupine radnika zadržali su autonomiju nad svojim poslovima bez upravljanja ili miješanja od strane Odbora ili bilo kojeg drugog tijela. Radnici su mogli slobodno preuzeti inicijativu na lokalnoj razini. Prijevoznici mlijeka su naprimjer postavili sustav kvartovske distribucije mlijeka koji šefovi, ograničeni svojim motivima za profitom, nikada ne bi dopustili.
Radnici u štrajku odvozili su otpad, pokrenuli javne kafiće, dijelili besplatnu hranu i održavali vatrogasnu službu. Pružali su i zaštitu od antisocijalnog ponašanja — pljački, napada, ubojstava, silovanja: vala kriminala koji autoritarci uvijek predviđaju. Gradska patrola, koju su činili nenaoružani vojni veterani, šetala je ulicama kako bi imala nadzor i odgovarala na pozive u pomoć, iako su imali ovlasti služiti se jedino upozorenjima i uvjeravanjem. Potpomognuta osjećajem solidarnosti koji je stvorio jaču društvenu koheziju tijekom štrajka, volonterska patrola mogla je održati mirno okružje, ostvarujući ono što država nije mogla.
Ovaj kontekst solidarnosti, besplatne hrane i osnaživanja običnih ljudi odigrao je ulogu iskorjenjivanja kriminala na njegovom izvorištu. Marginalizirani ljudi dobili su mogućnost za uključivanje u zajednicu i donošenje odluka koje im je kapitalistički sustav uskratio. Možda je zapravo odsudstvo policije, čija prisutnost naglašava klasne tenzije i stvara neprijateljsko okružje, smanjilo kriminal niže klase. Čak su i vlasti zamijetile koliko je grad bio organiziran: general-bojnik John F. Morrison, smješten u Seattleu, tvrdio je da nikad nije vidio “grad toliko tih i uređen”. Štrajk je u konačnici ugušio napad tisuća vojnika i policajaca, zajedno s pritiskom vodstva sindikata.
U Oaxaci je 2006. tijekom pet mjeseci autonomije na vrhuncu pobune, APPO, opća skupština koju su organizirali nastavnici u štrajku i drugi aktivisti kako bi koordinirali otpor i organizirali život u Oaxaci, uspostavio volonterski nadzor koji je pomogao u održavanju mira u osobito nasilnim i burnim okolnostima. Policija i paravojska ubile su preko deset ljudi — što je bilo jedino krvoproliće tijekom odsutnosti državne moći.
Narodni pokret u Oaxaci održao je relativan mir unatoč nasilju koje je nametala država. To su ostvarili prilagodivši urođenički običaj novoj situaciji: koristili su topile, rotirajuće straže koje održavaju sigurnost u urođeničkim zajednicama. Savez nastavnika već ih je koristio kao zaštitare tijekom okupacije prije nego je APPO oformljen, a APPO je brzo proširio praksu kao dio sigurnosnog povjerenstva za zaštitu grada od policije i paravojske. Velik dio njihovih zadaća uključivao je zauzimanje vladinih zgrada i obranu barikada, što znači da su se često morali boriti s naoružanom policijom i paravojskom koristeći samo kamenje i petarde.
Neki od najgorih napada dogodili su se ispred okupiranih zgrada. Štitili smo zgradu Ministarstva gospodarstva kad smo shvatili da se u zgradi skupina ljudi sprema napasti nas. Pokucali smo na vrata i nitko nije odgovorio. Pet minuta kasnije naoružana skupina dovezla se iz pozadine i počela pucati na nas. Pokušali smo se sakriti, ali znali smo da bi, ukoliko se povučemo, svi ljudi na barikadi ispred zgrade — mora da ih je bilo četrdesetak — bili u ozbiljnoj opasnosti. Stoga smo odlučili zadržati poziciju i braniti se kamenjem. Nastavili su pucati na nas sve dok nisu ostali bez streljiva i odvezli se, jer su vidjeli da neće ništa postići. Nekoliko nas je ranjeno. Jedan je dobio metak u nogu, a drugi u leđa. Kasnije nam je došlo pojačanje, ali napadači su već otišli.
Nismo imali oružje. Kod Ministarstva gospodarstva branili smo se kamenjem. Kako je vrijeme prolazilo i sve smo češće napadani oružjem, počeli smo izrađivati stvari za samoobranu: praskalice, ručne projektile iz kućne radinosti, molotovljeve koktele; svi smo imali nešto. Ukoliko nismo imali ništa od toga, branili smo ljude našim tijelima ili golim rukama.
Nakon takvih napada, topili bi pomogli odvesti ozlijeđene do prvih centara za pomoć.
Volonteri zaštitari također su se bavili problemom općeg kriminala. Ukoliko je netko opljačkan ili napadnut, susjedi bi podigli uzbunu i došli bi kvartovski topili; ako je napadač drogiran, svezali bi ga preko noći na glavnom trgu, a sljedećeg dana ga prisilili da skuplja otpad ili radi nešto drugo za javno dobro. Različiti ljudi imali su različite ideje o tome koja bi dugoročna rješenja trebalo uvesti, a kako je pobuna u Oaxaci politički bila veoma raznolika, nisu sve bile revolucionarne; neki su pljačkaše i napadače željeli predati sudu, iako je bilo rašireno mišljenje da vlada prekršitelje zakona pušta na slobodu i potiče ih da se vrate i čine još antisocijalnih kriminalnih djela.
Povijest Exarchije, kvarta u središtu Atene, pokazuje da nas policija ne štiti, nego ugrožava. Exarchia je godinama uporište anarhističkog pokreta i kontrakulture. Kvart se koristeći različita sredstva obranio od gentrifikacije i nadzora. Luksuzni automobili redovito se pale ukoliko se parkiraju preko noći. Nakon što su pretpjeli uništavanje imovine i društveni pritisak, vlasnici trgovina i restorana više ne pokušavaju ukloniti političke plakate sa svojih zidova, izbacivati skitnice ili općenito stvarati komercijalnu atmosferu na ulicama; prihvatili su da ulice pripadaju ljudima. Prerušeni policajci koji dolaze u Exarchiju više puta su brutalno pretučeni. Tijekom priprema za Olimpijske igre grad je pokušao renovirati trg u Exarchiji kako bi ga pretvorio u turističko odredište umjesto mjesta za okupljanje. Novi plan je, naprimjer, uključivao veliku fontanu i nije bilo klupa za sjedenje. Susjedi su se počeli okupljati, osmislili su vlastiti plan za renoviranje i obavijestili su građevinsko poduzeće da će koristiti njihov, a ne plan gradske vlasti. Višekratno uništavanje opreme u konačnici je poduzeće uvjerilo u to tko je šef. Renovirani park danas ima više zelene površine, nema fontane za privlačenje turista te ima lijepe nove klupe.
Napadi na policiju u Exarchiji su česti, a naoružani specijalci uvijek su u blizini. Posljednjih godina policija se dvoumi između pokušaja nasilnog okupiranja Exarchije i državanja straže na granicama kvarta s naoružanim specijalcima u stalnoj pripravnosti za napad. Ni u jednom trenutku policija nije bila u mogućnosti provoditi normalan nadzor. Kvartom ne patroliraju pješice te se rijetko voze kroz njega. Kada uđu, dolaze spremni na borbu i samoobranu. Ljudi po danu crtaju grafite i postavljaju plakate. To je u velikoj mjeri područje bezakonja i ljudi s iznenađujućom učestalošću i otvorenošću čine zločine. Ipak, to nije opasna četvrt. Kriminalna djela su političke naravi ili barem bez žrtava, poput pušenja trave. Sigurno je hodati noću sam, osim ako si policajac; ljudi na ulici opušteni su i prijateljski, a osobno vlasništvo nije u opasnosti, osim luksuznih automobila i sličnog. Policija ovdje nije dobrodošla, niti potrebna.
Upravo u ovoj situaciji oni pokazuju svoju pravu narav. To nije institucija koja odgovara na zločin ili društvenu potrebu, nego institucija koja provodi društvenu kontrolu. Proteklih godina policija je pokušala preplaviti područje, osobito anarhistički pokret, drogama koje izazivaju ovisnost, poput heroina, i izravno su poticali ovisnike da borave na trgu u Exarchiji. Na anarhistima i drugim susjedima bilo je da se obrane od ovih oblika policijskog nasilja i spriječe širenje droga koje izazivaju ovisnost. U nemogućnosti da razbiju pobunjenički duh kvarta, policija je pribjegla agresivnijim taktikama, poprimajući osobine vojne okupacije. Taj pristup je 6. prosinca 2008. doveo do neizbježne posljedice kad su dva policajca usred Exarchije ubila petnaestogodišnjeg anarhista Alexisa Grigoropoulosa. U roku od nekoliko sati počeli su protunapadi te je policija diljem Grčke danima napadana palicama, kamenjem, molotovljevim koktelima, a u nekoliko navrata i pištoljima. Danas se oslobođena područja Atene i drugih grčkih gradova šire, a policija se boji eviktirati novookupirano jer su ljudi dokazali da su jači. Mediji trenutno vode kampanju zastrašivanja, povećavajući praćenje antisocijalnog kriminala i pokušavajući ta djela povezati s postojanjem autonomnih područja. Kriminal je oruđe države, a koristi se kako bi se zaplašilo i izoliralo ljude te učinilo da se vlada čini nužnom, no ona je tek reketar. Država je mafija koja je pridobila kontrolu nad društvom, a zakon je kodifikacija svega što su ukrali od nas.
Stanovnici Rotume su tradicionalno nedržavni narod koji živi na otoku Rotuma u Južnom Pacifiku, sjeverno od Fidžija. Prema antropologu Alanu Howardu, članovi ovog sjedilačkog društva socijalizirani su da budu nenasilni. Kulturalne norme promiču poštovanje i nježnost prema djeci. Fizičko kažnjavanje iznimno je rijetko i gotovo nikada nije s namjerom da uistinu naudi neposlušnom djetetu. Odrasli stanovnici Rotume umjesto kažnjavanja koriste posramljivanje, strategiju koja djecu odgaja s visokim stupnjem društvene osjetljivosti. Odrasli će osobito posramiti djecu koja zlostavljaju drugu djecu, a i u vlastitim sukobima veoma se trude ne naljutiti druge. Iz Howardove perspektive promatrača s autoritarnog Zapada, djeci se dopušta “zapanjujući stupanj autonomije”, a princip osobne autonomije proteže se čitavim društvom. “Ne samo da su pojedinci autonomni unutar svojih domaćinstava i zajednica, nego su i sela autonomna u odnosu na druga sela, a pokrajine su u biti autonomne političke jedinice”. Stanovnici Rotume svoju situaciju vjerojatno opisuju drugim riječima, ali nismo mogli pronaći njihove zapise. Oni možda naglašavaju horizontalne odnose kojima su povezana domaćinstva i sela, ali promatračima odgojenim u euro-američkoj kulturi i uvjerenima u to da se društvo održava jedino autoritetom, najuočljivija je autonomija različitih domaćinstava i sela.
Iako su trenutno pod nametnutom vlašću, izbjegavaju kontakt s njom i ovisnost o njoj. Vjerojatno nije slučajnost da je stopa ubojstava kod stanovnika Rotume niskih 2,02 na 100.000 ljudi godišnje, tri puta niža nego u SAD-u. Howard njihov pogled na zločine opisuje kao sličan mnogim drugim nedržavnim narodima: ne kao kršenje zakona ili ustava, nego kao nešto što oštećuje i narušava društvene veze. Stoga je medijacija važna za miroljubivo rješavanje sukoba. Poglavice i potpoglavice imaju ulogu medijatora, iako i istaknuti starješine također mogu preuzeti tu ulogu. Poglavice nisu suci, a ukoliko nisu nepristrani, izgubit će svoje sljedbenike jer domaćinstva mogu slobodno mijenjati skupine. Najvažniji mehanizam za rješavanje konflikata je javna isprika. Javna isprika nosi veliku težinu; ovisno o ozbiljnosti prekršaja, može biti praćena i ritualom predlaganja mira. Umjesna isprika smatra se časnom, a odbijanje ispričavanja nečasnim. Članovi svoj status u skupini održavaju odgovornošću, osjetljivošću na grupno mišljenje i rješavanjem sukoba. Da se neki ponašaju onako kako bismo očekivali u društvu utemljenom na nadzoru i kažnjavanju, našli bi se u izolaciji i time imali ograničenu mogućnost činjenja štete.
Na dva mjeseca 1973. godine zatvorenici u Massachusettsu pokazali su da bi navodni kriminalci mogli biti manje odgovorni za nasilje u našem društvu nego njihovi čuvari. Nakon što je zatvorski masakr u Attici 1971. godine usmjerio pozornost javnosti na izniman neuspjeh zatvorskog sustava u rehabilitaciji ljudi osuđenih za zločine, guverner Massachusettsa imenovao je u Ministarstvu unutarnjih poslova povjerenika za reformu. U međuvremenu su se zatvorenici državnog zatvora Walpole organizirali u sindikat. Njihovi ciljevi obuhvaćali su zaštitu sebe od čuvara, sprječavanje pokušaja zatvorske uprave da uvede programe za modificiranje ponašanja te organiziranje zatvoreničkih programa za obrazovanje, osnaživanje i liječenje. Tražili su veća prava na posjete, posao i mogućnosti za volontiranje izvan zatvora te mogućnost zarađivanja novca kako bi ga mogli slati svojim obiteljima. U konačnici su se nadali ukidanju recidivizma — ponovnog osuđivanja i povratka u zatvor bivših zatvorenika — i napuštanju zatvorskog sustava kao takvog.
Crnački zatvorenici organizirali su Black Power, obrazovne i kulturalne grupe, kako bi stvorili zajedništvo i oduprli se rasizmu bjelačke većine, što se pokazalo korisnim pri stvaranju sindikata protiv represije čuvara. Ali, najprije su trebali ukinuti rat među zatvorenicima, ohrabrivan od strane čuvara. Predvodnici svih grupa zatvorenika uspostavili su opće primirje koje su jamčili obećanjem da će ubiti svakog zatvorenika koji ga prekrši. Zatvorenički sindikat izvana su podržavali aktivisti za ljudska prava i religijski aktivisti, iako je njihova komunikacija ponekad onemogućavana specifičnim mentalitetom i ortodoksnom posvećenošću nenasilju potonjih. Pomoglo je što je povjerenik za reformu podržavao ideju zatvoreničkog sindikata, iako bi mu se većina zatvorskih upravitelja potpuno protivila.
Na samom početku postojanja sindikata zatvorenika Walpolea, zatvorski upravitelj pokušao je podijeliti zatvorenike pojačavajući represiju baš kad su se crnački zatvorenici spremali za svoju Kwanzaa proslavu. Bjelački zatvorenici već su neometano održali svoju proslavu Božića, a crnački su proveli čitav dan kuhajući, nestrpljivo iščekujući obiteljske posjete. Pokazujući zadivljujuću solidarnost, svi zatvorenici pokrenuli su štrajk, odbijajući raditi i napustiti svoje ćelije. Tri mjeseca su ih tukli, stavljali u samice, izgladnjivali, uskraćivali im zdravstvenu skrb, stvarali ih ovisnima o sredstvima za smirenje koja su dijelili čuvari, te držali u odvratnim uvjetima s izmetom i otpadom nagomilanim u i oko njihovih ćelija, ali nisu se dali slomiti i podijeliti. S vremenom je država bila prisiljena pregovarati; ponestalo im je registracijskih tablica koje su zatvorenici Walpolea proizvodili, a ni mediji im nisu bili naklonjeni zbog krize.
Zatvorenicima je udovoljen prvi zahtjev: zatvorski upravitelj bio je prisiljen dati ostavku. Ubrzo su im udovoljeni i dodatni zahtjevi za većim pravima na posjete, samoorganiziranim programima, puštanjem onih koji su segregirani te građanima-promatračima u zatvoru. U zamjenu su očistili zatvor i donijeli ono što čuvari nikad nisu: mir.
U znak prosvjeda protiv gubitka kontrole, čuvari su otišli s posla. Mislili su da će time dokazati koliko su potrebni, ali na njihovu sramotu, to je imalo potpuno suprotan učinak. Dva su mjeseca zatvorenici sami upravljali zatvorom. Većinu tog vremena čuvari nisu bili prisutni u području s ćelijama, iako je državna policija kontrolirala okolinu zatvora kako bi spriječila bježanje. Građani-promatrači bili su u zatvoru dvadeset i četiri sata dnevno, ali upućeni su da se ne miješaju; trebali su dokumentirati situaciju, razgovarati sa zatvorenicima i spriječiti nasilje od strane čuvara koji su ponekad ulazili u zatvor. Jedan promatrač je primijetio:
Atmosfera je bila tako opuštena — nimalo ono što sam očekivao. Shvatio sam da je moje razmišljanje bilo toliko oblikovano društvom i medijima. Ovi ljudi nisu životinje, nisu opasni manijaci. Shvatio sam da su moji strahovi bili neutemljeni.
Drugi promatrač inzistirao je na “imperativu da se nitko od zaposlenika koji su prije bili u Bloku 9 (segregacijskom bloku) nikad ne vrati tamo. Vrijedi im platiti da odu u mirovinu. Čuvari su sigurnosni problem”.
Walpole je bio među zatvorima s najviše nasilja u zemlji, ali dok su zatvorenici imali kontrolu, recidivizam se drastično smanjio, a ubojstva i silovanja svedena su na nulu. Zatvorenici su opovrgnuli dva temeljna mita pravnog sustava: da bi počinitelje zločina trebalo izolirati, te da bi trebali prolaziti kroz prisilnu rehabilitaciju, a ne sami njome upravljati.
Čuvari su nestrpljivo željeli okončati ovaj sramotan eksperiment napuštanja zatvora. Sindikat čuvara bio je dovoljno moćan da izazove političku krizu pa povjerenik za reformu nije mogao otpustiti nikoga od njih, čak ni one koji su se upuštali u mučenje ili davali rasističke komentare za novine. Kako bi zadržao svoj posao, povjerenik je morao vratiti čuvare u zatvor i u konačnici je iznevjerio zatvorenike.
Glavni elementi strukture moći, uključujući policiju, čuvare, tužitelje, političare i medije, protivili su se zatvorskim reformama i bilo ih je nemoguće ostvariti unutar demokratskih kanala. Građani-promatrači jednoglasno su se složili da čuvari unose kaos i nasilje u zatvor te da namjerno narušavaju miroljubivost koja je proizašla iz samoorganizacije zatvorenika. Na kraju su čuvari, da bi slomili zatvorenički sindikat, lažirali pobunu i pozvana je policija koja je ubila nekoliko zatvorenika i mučila glavne organizatore. Najistaknutiji predvodnik crnačkih zatvorenika preživio je samo zahvaljujući oružanoj samoobrani.
Mnogi građani promatrači i povjerenik za reformu, koji je uskoro prisiljen napustiti posao, u konačnici su se zalagali za ukidanje zatvora. Zatvorenici koji su okupirali Walpole nastavili su se boriti za svoju slobodu i dostojanstvo, ali sindikat čuvara imao je više moći nego prije, mediji su prestali govoriti o reformi, pa u vrijeme pisanja ovoga zatvor Walpole i dalje zatvara, muči i ubija ljude koji zaslužuju biti u svojim zajednicama, radeći za sigurnije društvo.
Nastaviće se
