Bilo je niklo.
Krenulo u napredak.
Bujnulo i zašarenilo, a nije iznijelo ploda.
Čovjekoliki razvalili tarabu, obrstili kao gubari.
Sve su progutali, sem sopstvene gladi.
Rskali nedozrelo, mljackali zeleno.
Upali u baštu, ostavili pustolinu.
Da su popričekali, bilo bi taman svakome.
Eno ih kako jekte od gladi pored zavaljene tarabe.
Plač im na lavež liči.
*******
Čim maj, eto me.
Divim se njegovoj bašti.
Ljuljka nas plima mirisnog šarenila.
Zađem između leja, baštovan me gledi.
Kad mu pohvalim biljčice, srce mu raste.
Kad pogladim list, duša mu prolista.
Kad zagrizem, kao da sam zapjevao.
Zavrte se one štrcaljke, iznad nas plava milina.
Tada priždije iz moje kutije, od meraka, iako mrzi duvan.
Srećan, kao da se rascvjetao uz ivicu bašte.
Nema ga više.
Ni bašte nema.
Ni mene tamo nema.
Sad sam u birtiji.
–Kako mu onda betonirasmo baštu…–zacereka se razbaštinik do mene, sjeti se baštovana.
Oni su mu zalili baštu betonom.
I napravili drugu baštu…
