Đavo
Nekad se govorilo:
Došao đavo po svoje.
Da nije dolazio, ne bi se zabezeknuo.
Od svih roditelja onostranog svijeta samo su njega djeca prevazišla.
Sad ne liče na oca, nego sami na sebe.
Princ tame se ugasio u čovjekolikom mraku.
Može li i to čudo biti, rođače, da su i tebi čovjekoliki doskočili…
Nekad si bio, sad ni tebe, izgleda, nema.
A ako nema zla, kako li će dobra biti…
Kad su ono ubili Boga, izgleda da su i tebe ubili.
I ti si, sva je prilika, odsvirao svoje.
A ako negdje i tinjaš, niko te ne zarezuje.
Ne biva da budeš strašilo na strašnoj pozobanoj njivi.
Ne biva da mrsiš puteve zamršenima.
Ni da izmičeš klupicu obješenima.
A nekad si bio bog zla.
*******
Kad je prikan banuo među nas, a bila je noć i kiša je lila, đavolja kiša, svi smo znali da je to on.
Nepomenik lično.
I kad je zaskičao, a kandžice mu zadrhtale: Pomozite, ako Boga znate, svi smo se od smijeha upišali.
A on se skamenjen još i postidio.
Kad je došao do daha, utekao koliko ga papci nose. Kao tane izletio iz naše đavolje birtije.
Boris Jovanović
Iz knjige Bog u birtiji – izdavač Zenit, Novi Sad
