Duše se obično zakače o grančicama, s proljeća.
Gledaju čovjekolike i obično su tužne.
Ili im se bacaju pod noge u teškom očajanju.
Ili ih zakanu varnicama suza.
Ovi što ih gaze čuju sitno krckanje.
Pretvaraju se da ništa ne znadu i nastavljaju dalje.
Još niko nije zastao.
Još niko nije pogledao.
Svako je pomislio:
Tuđa, nije moja.
–Ne mogu ti je opisati—kaže mi, a strah mu se u očima mrijesti.
–Brza kao lasica, cilikće kao praporčić.
–Laka kao perce, bijela kao ukopna haljinica.
–Teška mi, kao grobna jama.
–Bolje da mi je doletio kamen, nego njegova duša.
–A nije bio kamen, kamen nema ime.
–Nego njegova bačena duša koja nikome ne treba.
Tako mi govori u birtiji za šankom.
Bulazni, bez duše.
Pa popijemo još po jednu za nečiju dušu…
Boris Jovanović
Iz knjige Bog u birtiji, izdavač Zenit Novi Sad
