Hljeb
Ono tijesto umiješeno njihovim kvascem u utrobi im se razbrekne i oni-mirni.
Siti sitani kao bijeli crvi.
Kad ogladne, a sve su manje pauze između gladi, čovjekoliki-jopet.
Zatiskuju se nabubrelinom.
I opet se svale.
I upadnu u mrtvilo kao kamen u lokvu.
Glad ih probudi, pa nanovo.
Hljeb ćuti pritisnut kamenom.
*******
Uglavnom se u birtiji loče.
Urijetko se nešto i proždere.
I rijetki su rakijaši-žderači.
Teško je spojiti dva dobra.
Kad mu rakija istruže crijeva, samo su mu crijeva na pameti.
Zakuka od gole gladi:
–Da mi je makar vrućega hljeba…
Mi-oćutimo nadošlu vodicu.
Proždiremo.
A svane, on istrči, dokopa vruću veknu, unese u birtiju, pa hrska.
Oči mu suze.
Ne nudi.
Ko zaiska, doda mu komadić vrućega ušljepka.
Onaj što nikada ništa ne traži, jedini je sit.
A bijel kao hartija i lakašan kao perce.
To nam rasrđuje rasvitnu glad…
Boris Jovanović
Iz knjige Bog u birtiji
Izdavač – Zenit, Novi Sad
