Ulica
Napustili svoja zborna mjesta.
Više ih nema na stepeništima, po haustorima.
Ne zasijavaju trotoare upljuvcima, ljuspicama, čepovima, opušcima.
Čovjekoliki ne znaju da uličare kao njihovi uličarski preci.
Ne kriju se pod strehama kao golubovi kad grune ljetnji dažd.
Ne utrčavaju u ulaze kad zabujiči jesenja hladna kišetina.
Nema ih u hladu bujne krošnje.
Ne hukću kad zapiri ledeni sjeverac.
Ne prepričavaju jebačke podvige.
Ne dobacuju uspaljenim lipicanerkama.
Ne odmjeraju toplokrvne dobrodržeće zrelke.
Ne pumpaju bicepse okačeni o tresač za tepih.
Ne psuju dripački, ne lažu šmekerski.
Ulica slijepa bez uličara.
Postala pustolina, a nikad metežnija.
*******
Izašao sam iz birtije.
Poželio ono stepenište, onaj hladan beton.
Sjeo trpeći studen.
Opustio ruke kao fakir, onako uličarski.
A prošlo iha-ha godinica.
I gledao ulicu, nepoznati svijet.
Kad ustadoh gorak, dođe jedan i spusti se na stepenik.
–Zdravo—reče, ponudi me iskrivljenom cigaretom.
Zgužvana kutija podsjeti na one dane.
–Ne pušim—rekoh, odoh.
On ostade, zapali, zadimi, zagleda se.
Posljednji uličar hrabro odbija dimove.
Dok sam pripaljivao nešto me je, baš tu, steglo.
Pa nazad, u birtiju…
Boris Jovanović
Iz zbirke Bog u birtiji
Izdavač – Zenit Novi Sad
