Koliko je poznato, Vergilije je pred smrt zadužio prijatelje da pretvore u pepeo nezavršeni rukopis Eneide u koji je uložio jedanaest godina plemenitog i delikatnog rada; Shakespeare nikada nije mislio ujediniti svoja mnogobrojna djela u jedan jedini svezak; Kafka je povjerio Maxu Brodu da uništi romane i pripovijetke koji će mu osigurati slavu.
Srodnost tih slavnih epizoda je, ako se ne varam, prividna. Vergilije je morao znati da računa s odanom neposlušnošću svojih prijatelja; Kafka s Brodovom. Shakespeareov je slučaj drugačiji. De Quincey pretpostavlja da se, za Shakespearea, javnost njegova djela sastojala u izvođenju, a ne u objavljivanju; njemu je pozornica bila ono najvažnije. Uostalom, čovjek koji istinski želi iščeznuće svojih knjiga, ne povjerava taj zadatak drugome. Kafka i Vergilije nisu željeli uništenje svoga djela; željeli su se samo osloboditi odgovornosti koje nam djelo uvijek nameće. Vergilija su, mislim, ponukali estetski razlozi; zasigurno bi bio poželio dotjerati poneku kadencu ili pokoji epitet. Složeniji je, čini mi se, Kafkin slučaj. Njegov bi rad trebalo definirati kao parabolu ili niz parabola kojima je tema moralni odnos pojedinca prema božanstvu i prema vlastitom nerazumljivom svijetu. Usprkos suvremenom ambijentu, manje je blizak onome što se obično zove modernom književnošću nego Knjizi o Jobu.
Pretpostavlja religioznu i, nadasve, židovsku svijest; formalno ga oponašati u nekom drugom kontekstu posve je besmisleno. Kafka je na svoje djelo gledao kao na čin vjere i njime nije želio obeshrabriti ljude. Zbog toga je zadužio svog prijatelja da ga uništi. Možemo naslutiti i druge razloge. Kafka je uistinu mogao samo sanjati more, a znao je da će se stvarnost pobrinuti da ih neprestano pribavlja. Jednako je tako predvidio patetične mogućnosti uzaludnosti, što je primjetno u gotovo svim njegovim knjigama. Obje, i tuge i uzaludnosti, nesumnjivo su ga na kraju umorile. Draže bi mu bilo pisati vedre stranice, ali mu poštenje nije dopuštalo da ih stvara. Neću zaboraviti svoje prvo čitanje Kafke u nekom profesionalno modernom izdanju iz 1917. Njegovi redaktori – kojima nije uvijek nedostajalo talenta – bili su se posvetili iznalaženju nedostataka interpunkcije, nedostatka velikih slova, nedostatka rima, uznemirujućem simuliranju metafora i drugim zadaćama tako svojstvenim toj mladosti i možda svim mladostima. U gomili bučnog tiska, jedan apolog koji je nosio potpis Franza Kafke učinio mi se, usprkos mojoj popustljivosti mladog čitatelja, neobjašnjivo beznačajnim.
Nakon svih ovih godina, usuđujem se priznati svoju neoprostivu književnu neosjetljivost; prošao sam pored otkrivenja a da to nisam ni shvatio.
Svima je poznato da se Kafka osjećao tajanstveno krivim prema svom ocu kao Izrael prema svom Bogu; njegovo židovstvo, koje ga je dijelilo od većine ljudi, mora da je na njega djelovalo na neki zamršen način. Svijest o skorašnjoj smrti i grozničava uzvišenost sušice kao da su izoštrili sve njegove sposobnosti. Te su primjedbe usputne; kao što reče Whistler, „umjetnost se događa”.
Dvije ideje – bolje rečeno, dvije opsesije – prevladavaju djelom Franza Kafke.
Podčinjenost je prva, a beskonačnost druga. U gotovo svim njegovim prozama postoje hijerarhije i te su hijerarhije beskonačne. Karl Rossmann, junak prvoga njegovog romana, neki je nesretni njemački mladić koji otvara sebi put na nekom zamršenom kontinentu; naposljetku je primljen u Veliko oklahomsko kazalište; to beskonačno kazalište nije ništa manje nastanjeno od svijeta i predočuje Raj. (Vrlo osebujna crta: čak ni u toj figuri neba ljudi ne uspijevaju biti doista sretni, i tamo ima tričavih i raznolikih prepreka.) Junak drugog romana, Josef K., postepeno dotučen nekim besmislenim procesom, ne uspijeva saznati za kakav je zločin optužen, niti se uspije suočiti s nevidljivim sudom koji će mu suditi; taj ga, bez prethodnog suđenja, uspijeva smaknuti. K., junak trećeg i posljednjeg romana, zemljomjer je kojega su pozvali u neki dvorac u koji se ne uspijeva probiti, te umire neprepoznat od vlasti koje dvorcem upravljaju. Tema beskonačne uzaludnosti prisutna je također i u njegovim pripovijetkama. Jedna govori o nekoj carskoj poruci koja nikada ne stiže zbog ljudi koji ometaju put glasnika; druga, o čovjeku koji umire ne uspjevši posjetiti susjedno seoce; treća, o dvojici susjeda koji se ne uspiju sastati. U najdojmljivijoj pripovijeci – „Na izgradnji kineskog zida”, 1919 – beskonačnost je mnogostruka: da bi zadržao pohod beskonačno udaljenih vojski, neki car, beskonačno udaljen u vremenu i prostoru, naređuje da beskonačne generacije beskonačno podižu jedan beskonačan zid koji će okruživati njegovo beskonačno kraljevstvo.
Najneospornija Kafkina vrlina je izum nesnošljivih situacija. Dovoljno mu je tek nekoliko redaka da bi stvorio nezaboravnu sliku. Na primjer: „Životinja istrgne bič iz ruku svoga gospodara i kažnjava se da bi se pretvorila u gospodara, a ne shvaća da je to samo privid stvoren jednim novim čvorom na biču.” Ili pak: „U hram nahrupe leopardi i piju vino iz pehara; događaj se ponavlja; na kraju se može predvidjeti da će se dogoditi pa je uključen u liturgiju hrama.” Razrada u Kafke manje zadivljuje od izmišljaja. U njegovu se djelu pojavljuje samo jedan tip čovjeka: Homo-domesticus – koliko Židov toliko i Nijemac – koji žudi za svojim mjestom, ma kako neznatnim, u bilo kakvom Poretku; u svemiru, u nekom ministarstvu, u ludnici ili tamnici. Zaplet i ambijent su bitni, ne razvoj radnje ni psihološko poniranje. Otud prednost njegovih pripovijedaka pred romanima; otud pravo da ustvrdimo da nam ovaj izbor pripovijedaka daje cjelovitu sliku tako jedinstvenog pisca.
Horhe Luis Borhes
Pingback: Borhes o Kafki: Kafkina vrlina je izum nesnošljivih situacija | PULSE Magazin