Nego što, nego u Japan! Na dostojno i dostojanstveno mjesto…
I još poneko od uzaludnika pita: Šta će Milo u Japanu?
Ako iko treba u Japan, treba Milo…Da vidi Japan, to je prvo. Da Japan vidi Sunce – to je drugo. I kako to slijedi po sili katunske logike: važnije je drugo od prvoga…
Japan jeste Japan, ali nije Japan isti sa Milom u Japanu i bez Mila u Japanu. Svi Japanci u Japanu ne čine Japan toliko ponositim i uzvišenim koliko ga čini Milo u Japanu…
Ponekad crno čeljade pomisli da je Japan nekako japanskiji sa Milom u Japanu…
Mislim: važna je ta državnička posjeta.
Ko ne dođe u Japan- kao da nije ni dolazio…
To je, valjda, suština diplomatije. Svrha državničkih rabota. A najsvrhovitija svrha je: Milo u Japanu…
Japan jeste daleko, ali Milo u Japanu čini ga najbližim od svih udaljenih i bliskih zemaljah. Nekako nam se čini da je prirodno mjesto jednog uzvišenog Mila upravo u dalekom Japanu…Još ako ga dobro ne upoznadu…možda bi ga i zadržali…
Neka vide ponositi Japanci kako je to biti još ponosniji. Kako je to, recimo, kad ti se od viška ponosa smrkne pred očima, pa zaboraviš na ponos…
Neka makar naslute ponositi Japanci, kako je to kad od viška ponosa jadni prekoponositi narod upadne u rupu duboke depresije držeći se za svoj ponos kao za olovnu kuglu koja ga vuče ka dnu…
Znadu Japanci ponešto o prevelikom ponosu, ma ne znadu koliko mi znademo…
Možda je i njih ponos pokatkad lupio po ponositom nosu, ama nas je ostavio bez ponosa…
Hoćah reći: kad vide Mila, Japanci će u divnom čudeveniju pomisliti: čuvaj se prevelikog ponosa i previsokih ljuđi…
Ako, neka vide kako je tek nama kad je njima teško kad takav ponosnik bane u njihovu ponositu zemlju…Treba takvome ponositome gostu ponosno pristupiti…
Kako li je tek kad taj ponosni kratkotrajni gost, postane vječni ponosni domaćin…tako bi nekako mogli da pomisle mudri Japanci ako ne budu imali pametnija posla, nego da razmišljaju o ponosnome gostu…
No, rekosmo li zaboga: Milo je i u Japanu svoj na svome…
Naučio je još od mladih dana da sve što vidi bude njegovo. Takav je On i u Japanu i u Rastocima…I u mahalskom odboru i na carskom divanu…
Tako i treba. Čovjek za ponos…
Kad japanskom caru car Milo kaže: Dobar dan i srećno ti veselje, kralju moj – car će znati da je car došao kod cara…
To je i japanskom caru toliko očigledno. Carski ponos je nešto što se ne može sakriti…Koliko ni kijavica koja nije carska….
Kakav je ovo car, pomislio je japanski car dok se rukovao sa carom Milom.
Kakav samo stisak ima – mogao je pomisliti japanski car ukoliko je uopšte imao priliku da se rukuje sa Milom carom…
Taj carski stisak je nešto o čemu sanjaju svi carevi, pa i japanski car…
Ukoliko se japanski car nije rukovao sa Milom carom, mogao je pomisliti: Bilo bi baš carski kad bi se rukovao sa ovakvim carom…
To je otprilike suština tog egzotičnog i mističnog carskog dostojanstva, o kome mi nemamo pojma…jer mi nijesmo ni japanski car ni Milo car…
To su, otprilikačke, te carske dileme, brige i ta carska diplomatija. I carski ponos, jakako…
No, o tome više zna Milo car, nego svi japanski i drugi carevi koji su ikada krakali ovom nesrećnom zemljuštinom…
Eto zbog toga je japanski car, u carskim kuloarima, a nakon posjete Mila cara, okupljenim carskim dostojanstvenicima i ostalim carićima mogao reći: Onaj Milo car je pravi kralj…
Zbog toga i još ponečeg, zemlja izlazećeg sunca je konačno vidjela Sunce…
I zbog toga je japanski car sa sjetom pomislio: Blago onome ko ga ima za cara…Poslije su ga obavijestili… Takav ti je naš kralj…
