Gdje sada da krenem – pitala je Ema, više sebe nego mene u jednom pismu. Postala sam specijalista za egzil – gorko je zaključila. Nakon što je četiri godine živjela kod prijatelja u Engleskoj, u proljeće 1927. dobija poziv od pokrovitelja umjetnosti i kulture Pegi Gugenhajm da se nastani u jednoj kući u San Tropeu, ribarskom selu na francuskoj Rivijeri. Tako se Ema preselila u Španiju gdje je sa novim elanom nastavila da radi. Berkman je kuću nazvao Bon Esprit. Odtale Ema piše brojna pisma prijateljima, čini se da se njena energija konačno vratila.
Ipak, nije bila zadovoljna. Osjećala se beskorisnom. Nakon skoro četrdeset godina javnog života skoro nigdje više nije bila dobrodošla. Veza između nje i Berkmana je snažila u godinama egzila, čak i dok su bili razdvojeni. On je pisao: Nema puno toga na čemu može da se čestita. Osim što je nakon toliko godina naše prijateljstvo ostalo nepromijenjeno, snažno, puno razumijevanja. I to je jedna velika stvar. Ema mi je rekla da se Berkman promijenio. Pokazala mi je njegovo pismo – čovjek koji je pucao tri puta u indrustijalca Frika (i nije ga ubio), kaže: terorizam, osim u vrlo specifičnim okolnostoma, ne može dovesti do željenog cilja.
Umoran je Saša, umoran – rekla mi je Ema.
Njih dvoje su bili drugovi. Stvarni drugovi, bez obzira što je ta riječ danas mnogima smiješna. Njihovo prijateljstvo je bilo iznad neslaganja, seksualnih relacija, iznad emocionalnog vezivanja. Bilo je svega toga, ali i više od svega toga.
Dragi moj, kome da pišem ovih dana osim tebi. Ali nema ništa da se kaže. Mislim o životu. Za koga? Za šta? I tu nema odgovora. Jedna jedina stvar u kojoj nalazim olakšanje su kućni poslovi i kuvanje. Reci mi, kako si, dragi Saša?
Ema
P.S. Da li želiš da ti pošaljem Mančester Gardijan i Tajmsov literarni dodatak? Javi mi. E.
Alesandar Berkman nikada nije dobio ovo pismo. U noći 28. juna 1936. Ema je dobila telefonski poziv iz Nice da odmah dođe. Kada je stigla u Sašin stan saznala je da je pucao sebi u usta. Umro je iste noći. Bio je to strašan gubitak za Emu. Jedan naš zajednički prijatelj mi je kasnije rekao da Ema šeta sama baštom Bon Esprita i šapuće: Saša, gdje si? Gdje si?
Najveći dio mog života otišao je sa Sašom u grob – rekla je.
Berkman se ubio nakon dvije neuspjele operacije.
Aleksandar je mrzio pomisao da će postati teret onima koje voli i tako je učinio ono što je uvijek govorio da će učiniti – ubrzao je svoj kraj vlastitom rukom – napisala mi je Ema.
Ostala je sama.
(nastaviće se)
