Za Emu Goldman, kada je već prihvatila određene radikalne i revolucionarne stavove, Amerika izgleda kao obećana zemlja, idealna za stvaranje novog svijeta, za propast kapitalizma. Mislim da je stigla u Sjedinjene države sa osjećanjem da je to pravo mjesto za rađanje revolucije.
U SAD stiže sa sestrom, zapošljava se u fabrici u Ročesteru, radi deset sati dnevno, šije kapute. Upoznaje radnika Jakoba Keršnera i – udaje se.
Ema Goldman počinje da čita anarhističke novine. Shvata da je slobodarska Amerika, vrli novi svijet, samo laž, da položaj radnika nije mnogo bolji nego u Carskoj Rusiji.
I onda se dešava prekretnica u njenom životu: Hajmarket. Rađa se Crvena Ema, za koju, kasnije, Edgar Dž. Huver govori da je jedna od najopasnijih osoba u Sjedinjenim državama. Tada, u Čikagu, za radnike vlada nepodnošljiva situacija. Ipak, u cijeloj katastrofi industrijalizacije, radnici počinju da se organizuju. U Čikagu je tada bilo 3000 anarhista! Počinjemo da tražimo veća prava, bolje uslove rada, kraći radni dan. Vatreno sam govorio na mitinzima, dok je Berkman još bio u Rusiji a Ema tavorila u braku sa nekim radnikom!
Taj događaj iz 1886. godine, Hajmarket, doveo me je pred svršen čin – kasnije mi je govorila Ema. I mogu da je zamislim. Kako se pakuje. Kako kaže sestri, mužu, da odlazi. Da ne može da živi u takvom svijetu, a da ništa ne učini, da prstom ne mrdne, da bar ne pokuša da svojim delanjem napravi svijet boljim mjestom za život ljudi. Danas, već čuvenim događanjima na Hajmarketu prethodilo je brutalno gušenje štrajka u firmi MekKormik Harvester kada je nekoliko radnika poginulo. Radnički i radikalni aktivisti održavaju masovni miting na trgu Hajmarket, narednog dana. Skupilo se mnogo ljudi. Iz gomile, neko baca bombu među policajce i nastaje haos. Nijesam bio ni blizu događaja, ali su mi ljudi pričali – bila je to totalna klanica. Policajci su pucali u gomilu. Bilans: sedam mrtvih policajaca, dvadesetak mrtvih radnika, pohapšeno osam radničkih vođa. I američka pravda koju je u Rusiji sanjala Ema Goldman, američki san za koji je stvarno pomislila da postoji, pokazao se na suđenju: bez ikakvih dokaza vođe radnika su optužene za ubistvo. Parson, Spies i još dva druga su obješeni 11. Novembra 1887. Jedan se ubio u zatvoru, a ostali su oslobođeni nekoliko godina kasnije, poslije ponovljene istrage koja nije mogla utvrditi njihovu krivicu. Taj događaj i nekoliko anarhističkih časopisa stvorili su Emu Goldman. Ema je kasnije često znala da kaže da su mučenici sa Hajmarketa njeni roditelji.
Ema se razvodi od Keršnera i odlazi u Njujork. U džepu ima samo adresu mladića kojeg je upoznala preko anarhističke štampe. Nosi sa sobom šivaću mašinu i pet pozajmljenih dolara. O tom preokretu u svom životu mi je rekla: „Imala sam dvadeset godina. Cijelo moje imanje bilo je pet dolara i šivaća mašina. Nijesam imala prijatelja, ali sam čuvala adresu anarhističkih novina Die Freihet“.
Iste noći ulazi u tada čuvenu anarhističku kafanu Sach. Urnebes pun pisaca, radnika, štampara, tekstilaca! Svi su tu, nakon radnog dana, na nekoj vrsti političkog mitniga, razni jezici se čuju, parole o slobodi i pravdi. Ema je kada je ušla u taj kafe, došla kući. Osjećala sam se kao da sam došla kući – rekla mi je. Te noći sam je i ja upoznao. Te noći je ona upoznala Aleksandra Berkmana.
Berkmana nijesam naročito volio. Ema mu se divila cijelog života, i ljudi su ih uvijek gledali kao par, bez obzira na duga razdvajanja, zatvore, druge veze, uvijek su bili povezani.
Berkman je rođen u Litvi 1870. godine. Istjeran iz škole zbog revolucionarnih ideja stiže u Ameriku, 1888. On je mislio da žena ne može biti revolucionar. Mislio je da žene posjećuju mitinge u potrazi za muškarcima i kada nađu svog muškarca, odvedu ga sa sobom i zaborave na pravdu, slobodu i anarhizam. Tako je mislio, dok nije upoznao Emu Goldman.
Centralna figura tadašnjeg anarhističkog pokreta bio je njamački anarhista Johan Most. On postaje Emin mentor i idol. Ipak, kasnije, Ema Goldman kaže za Mosta da je bio muška šovinistička svinja. Nikada mi nije htjela reći šta se između njih desilo.
Ema u Njujorku živi u komuni sa nekoliko mladih anarhista među kojima je bio i Aleksandar Berkman, njena prva velika ljubav. Poslije samo šest mjeseci kreće na svoju prvu govorničku turneju po Americi. Na svom vatrenom krštenju, tema je bila osmočasovno radno vrijeme, Ema Goldman se zbunila! Kada se gomila utišala, Ema je zanijemila. Preznojavao sam se u prvom redu čekajući da čujem njen glas. I progovorila je! Ali o anarhizmu! Tako je počela njena govornička karijera – tokom narednih godina prokrstarila je SAD uzduž i poprijeko više puta, kao i Kanadu i Evropu. Dobijala je pozive i iz Australije i Japana. Htjela je da radnici, žene, obespravljeni ustanu i uzmu svoj život i slobodu u svoje ruke!
(Nastaviće se)
