Nakon 14 godina zatvora, u maju 1906. godine Aleksandar Berkman postaje slobodan čovjek. Ema je imala 37 godina. Rekla mi je nakon povratka iz Detroita gdje je sačekala Berkmana: “Imam 37 godina i nijesam onakva kakvu je on očekivao. Saša je to odmah primijetio.” Berkman je šansu anarhizma vidio u radničkoj klasi i želio je da kroz radnički pokret propagira ideje anarhizma. Ema je smatrala da anarhističke ideje prelaze klasne granice. Željela je da anarhizam približi i američkoj srednjoj klasi. Berkman se u novoj situaciji, u tom stanu na Menhetnu, osjetio strancem.
Ema i Aleksandar Berkman nijesu uspjeli da obnove svoju ljubavnu vezu. Ona je opet krenula na ture predavanja po Americi, nijesam mogao da je pratim u početku, a nijesam joj ni bio potreban. Dobio sam pismo, od nje, negdje u proljeće 1908, pismo koje, da nijesam poznavao njen rukopis, ni u ludilu ne bih pomislio da je pisala Ema Goldman! Bilo je to pismo jedne zaljubljene šiparice a ne opasne anarhistkinje! Imala je 40 godina kada se fatalno zaljubila u doktora Bena Rejtmana, deset godina mlađeg od nje, u muškarca, kako ga je nazvala u pismu “punog životnog iskustva”. Strašno! To sam pomislio. Ali, šta se može reći protiv ljubavi? Čitao sam njeno pismo više puta i shvatio da se stvarno, na prvi pogled, zaljubila.
Postojalo je u Benu Rejtmanu nešto vrlo američko, imao je u sebi neku vrstu iskonske energije. Ema je sa njim doživjela najveće uspjehe na turneji po američkim gradovima. “Znam da ovo neće trajati, neću da se zavaravam, ali ovako se nikada nijesam osjećala. Sanjam kako je Ben na meni, njegovo lice tik uz moje, njegove ruke se sklapaju oko moga vrata. Plamen izbija iz njegovih prstiju i probada moje tijelo. Ne želim da pobjegnem iako se plašim…” – ovo je samo dio jednog Eminog pisma našoj zajedničkoj prijateljici koja je, kao i ja, bila zabrinuta za nju jer je ni ona, a ni ja nijesmo znali u tom raspoloženju, zajednička prijateljica mi je čak rekla da misli da je Ema poludjela…
Neko vrijeme sam, igrom slučaja, proveo sa njima na turneji…To je bilo grozno…On je varao na svakom koraku, ponižavao je, sramotio u društvu…Njene teorije o ljubavi i ravnopravnosti između muškarca i žene padale su u vodu, sve do jedne, i to baš u njenom slučaju…I ona je to dobro znala – rekla mi je jedne kišne noći, mislim u Sinsinatiju, da je svjesna koliko se njen život u tom trenutku razlikuje od njenih ideala. „Iskrena sam prema sebi” – rekla mi je – “a voljela bih da nijesam.”
Bilo je teško povezati njenu strast sa njenom ideologijom o slobodnoj ljubavi i pravu svih da odu onda kada žele. Mislim da je očajnički pokušavala i nije uspjevala da ne osjeća ljubomoru. Što se tiče mene to je bilo u redu, ali zbog drugih, koji su bili u našem društvu i vidjeli njen odnos sa Rejtmanom, sigurno nije.
Skoro deset godina Ema Goldman i Ben Rejtman su provodili zajedno skoro šest mjeseci svake godine, u radilkalnoj agitaciji od Istočne do Zapadne obale. U jednom šestomjesečnom periodu, na primjer, Ema je održala 120 predavanja u 37 američkih gradova pred oko 40.000 ljudi! Sa Rejtmanom kao menadžerom postala je jedna od najvećih govornika Amerike. Među ljudima koji su slušali njena predavanja najviše je bilo onih iz srednje klase. Ali bilo je i policijskih detektiva. Bio sam svjestan aure koja se oko nje širila. Dešavalo se da dođem u neki grad prije njih da bih pripremio salu i ostalo, i shvatio sam da ljudi njen dolazak očekuju sa velikom pažnjom, kao da će se nešto novo desiti u njihovim malim gradovima, u njihovim životima – nešto novo, ma šta to značilo – nešto predivno, nešto zastrašujuće…Ema Goldman, svještenica anarhizma i slobodne ljubavi!
“Namjeravam da govorim u Filadelfiji. Namjeravam da insistiram na mojoj slobodi govora. Ako me policija zaustavi, na njima je da objasne zašto to rade. Sve dok živim boriću se! Ono što mislim, ono što osjećam – o tome moram da govorim! Ne za stotinu, ne za pet hiljada godina – anarhistički principi će pobijediti. Samo je pitanje šta moramo da uradimo da bi se to ostvarilo!”
Ipak njen status zvijezde nije se svakom svidio. U društvu njenih, i mojih naravno, najbližih drugova čula su se mišljenja protiv njenog novog kruga prijatelja. Jedni su brinuli zbog njenog približavanja srednjoj klasi. Bolje je da se okrene radnicima i nezaposlenima – bijesno su govorili. Nijesam pokušavao da je branim. Štrajkovi radnika su postali svakodnevni – revolt nezaposlenih u Njujorku je brutalno ugušen, sukobi kapitalista i radnika su eskalirali. U Lorensu, Masačusets, radnici su se sukobili sa naoružanom državnom milicijom, u Nju Džersiju na radnike koji su štrajkovali pucali su unajmljeni čuvari, u Koloradu, u mjestu Ludlou lokalna milicija je pucala u rudare koji su štrajkovali…
Ema je govorila o nasilju. “Čini se, bilo šta da uradite u ovoj zemlji, možete se izvući, ako ste bogati. Možete učiniti bilo šta. Možete ubiti žene i djecu i ništa vam se neće desiti. Ali, od čega zavisi da li će vam neko vratiti udarac? Da li očekujete da kada izlazeći iz mraka podignete palicu – neko iz džepa izvuče revolver i povuče oroz? Od čega zavisi?” – govorila mi je Ema Goldman, i ja sam je volio zbog toga.
Ema je u toj priči o nasilju često bila kontradiktorna – ona je sa jedne intelektualne strane odbacivala nasilje, ali je uvijek imala simpatije prema motivima onih koji su nasilje činili u ime pravde, u ime jednakosti. “Nasilje nikada nije i nikada neće donijeti konstruktivne rezultate”’- pisala mi je – “ali moja svijest i moje znanje života govori mi da su promjene uvijek nasilne”
Aleksandar Berkman 1915. godine pokreće sopstveni magazin, a Ema i Ben Rejtman odlaze opet na turneju – ovoga put tema Eminih predavanja je bila kontrola rađanja i kontracepcija. Možda je to bila njena najuspješnija turneja predavanja, ali i najilegalnija. Priča o seksu i kontracepciji u javnosti, u tadašnjoj Americi bila je strašan zločin. Ema je smatrala da je borba za žensku kontrolu nad svojim tijelom tek dio šire borbe protiv socijalnih, ekonomskih i političkih razloga koji podstiču i održavaju nejednakost.
Bura koju je Ema dizala po Americi dosegla je vrhunac kada je 1915. u Njujorku pred 600 ljudi opisivala upotrebu kontraceptivnih sredstava. Osuđena je na petnaest dana zatvora i ispraćena iz sudnice aplauzom.
(Nastaviće se)
