Art

Crvena mrlja

culex_pipiens_mosquito_female_reared_in_east_sussex

Culex pipiens

Piju krv čovjeku po čitavom svijetu. Kao grupa su škodljivi za čovjeka zbog prenošenja opasnih zaraznih bolesti, od kojih su najgore žuta groznica i malarija. Uništavanje komaraca postalo je, posebno nakon II svjetskog rata, životno važna mjera u mnogim oblastima. Imaju dugu surlicu u obliku cijevi prilagođenu za ubod i sisanje krvi. Samo ženke sišu krv. Odrasli insekti obično se pare čim se iščaure, a potom mužjak ugine. Ženka mora da se hrani krvlju, inače njena jaja ne bi mogla sazrijeti.

Ubijali smo tog ljeta komarce, moglo bi se reći, kao muve. Na svakom koraku ih je bilo. Noću, ako se škure od terase prije odlaska na posao dobro ne zatvore, bivalo je nesnosno. Ubijali smo ih. Crvene mrlje na zidu pored lampe.

Zabavljala sam se. Pustim da komarac sleti na moju butinu. Učvršćuje se rilicom kojom sisa krv. A onda ga ubijem. Dlanom. Poslije operem malu krvavu mrlju. Ko zna čija je ovo krv – pomislim.

Urednicu niko nije volio. Ni ja. A bila sam joj, ko zna zbog čega, simpatična. Voljela je sa mnom da priča. I imala je mišljenje o svemu.

Kaže, za ubijanje insekata:

  • Ja sam, na primjer, protiv ubijanja i to svi znanju. Čak sam i članica, znaš onog udruženja za zaštitu medvjeda. Ali potpuno je logično da ubiješ stvorenje koje ti sisa krv. Zar ne?

  • Ne bi trebalo ni to. Nije hrišćanski – kažem.

  • Ko tebe kamenom ti njega hljebom, misliš na to?

  • Tako nekako bi trebalo da bude.

Kamermana je provocirala svakodnevno. Bukvalno ga je vrijeđala. Uveče sjedimo u restoranu, ona mu kaže:

  • Idi, igraj malo.

On ode. Pitam je:

  • Zašto to radiš. Mislim, nije loš momak.

  • Ko, on? – kaže – Običan zalizani kreten. Da mu brat nije L. ne bi privirio u televiziju. Bio bi konobar i to nespretni konobar u nekom od ovih barova. I istjerali bi ga poslije dva dana, jer bi više štete napravio nego koristi…

A ja sam voljela vrućinu. Ležiš u sobi, popodne, osjećaš kako ti sa čela, sa sljepoočnica, kreće kap znoja. Sa sljepoočnice se spusti na obraz. Ah, plač, ljetnji, sunčani plač!

Ponekad nijesam mogla da je smislim. Đubre, obično đubre – tako sam mislila o njoj. Ti si mi najbolja prijateljica – govorila je, pijana, dok sam je bukvalno unosila u hotelsku sobu. 19

Filmski festival je trajao sedam dana. Voljela sam uzbuđenje koje donosi priprema za snimanje, za razgovor. Po danu se izležavamo pored bazena, uveče snimamo konferencije za štampu, dogovaramo intevjue, družimo se sa, ah, ljudima iz svijeta filma.

Ili mu kaže:

  • Mišićav si ti. Nije to loše, ajde pokaži nam pločice – sunčamo se pored bazena, oko nas producenti i glumice, plivaju i prskaju se.

Kamerman podigne majicu, urednica se smije.

  • Kada bi imao tako dobre mišiće i u glavi moglo bi biti nešto od tebe – kaže.

Pričali su mi i ranije, prije nego što sam je bolje upoznala, da je takva prema svima. Ne vodi računa, uopšte. Šta će da kaže, koliko će da povrijedi. Prema meni se ponašala normalno. Bez vike, bez ljutnje, čak i ako nešto pogriješim. Zvala me – mala, iako sam bila mlađa od nje možda par godina. Jedne noći mi se čak povjerila..Nešto o nekom televizijskom reditelju, sa kojim je bila, ali je oženjen, a osjećanja postoje, ona neće jer… nijesam je baš najbolje slušala.

U njenu sobu sam tih dana uvijek ulazila preko terase. Te noći kada sam stigla iz grada (zadržala se sa filmskim svijetom, i ja sam živ čovjek, odnosno živa žena) željela sam da cigaretu prije spavanja popušim dok razgovaram sa njom. (jesam, bila sam malo pijana, ali stvarno malo, da sam pila više, ko zna da li bih se te noći i vraćala u hotel). Čim sam zakoračila na njenu terasu, čula sam taj zvuk i znala šta se iza zavjese (blago je vjetar pomjerao) dešava. More se čulo, iako se nije vidjelo (rekla sam šefu recepcije da je to prava šteta, i da takva soba ne bi trebalo da postoji, u redu – da se ne vidi more, ali onda i da se ne čuje – a ako se čuje, da se i vidi, jer je potpuno glupo – doživljaj na pola, šef se smijao, imao je lijep osmijeh), prišla sam zavjesi i slušala dahtanje, njen glas. Otvorila sam zavjesu i pogledala unutra (da nijesam bila popila sigurno se ne bih odvažila na tako nešto). Prizor koji sam ugledala bio je savršen. Na mjesečevoj svjetlosti, dlakava zadnjica se pomjerala između njenih podignutih nogu, pokretala se mijenjajući ritam – nekoliko puta brzo, pa nekoliko puta polako, pa brzo, pa polako. Nijesam odlazila. Mjesečina je osvjetljavala njegovu zadnjicu, i u trenutku kada je prestala da se pomjera (dahtanje se takođe smirivalo, sve se ubrzano u toj sobi mijenjalo) vidjela sam (mora da se upravo tada spustio, jer ne bi ni htio ni mogao da trpi svo to drmusanje) komarca. Njegova sijenka se ocrtavala na zidu. Tada sam koraknula unazad, zavjesa se zatvorila.

Išla sam noću na plažu. Šetala. Tamo često ljubavnici zalaze, bar sudeći po reklamnim panoima, razglednicama i reklamama, plaže su noću pune parova koji se sjedinjavaju u ljubavi i sreći. Vidim klince, kupaju se i urlaju, sigurno pijani. I parove, da, onako, šetaju. Nikoga nijesam vidjela da vodi ljubav. Zašto lažu, zašto lijepo ne kažu tako je i tako. Pijesak bode, hladno je, može neko naići.

Sjutra smo, uobičajeno, pile kafu na njenoj terasi.

  • Još danas da završimo i da se gubimo. Dosta mi je tih lažnih filmskih osmjeha – rekla je.

  • Gdje je M.? – pitala sam za kamermana.

  • Mora da je na plaži, još malo da gleda meso.

  • Nemoj tako.

  • Što? Hajde mala, lijepo mi reci zašto ga braniš? Jedino što ima, ima mišiće. Glup je i nesposoban i nema mozga.

  • Gdje si ti bila sinoć? – pitala sam je.

  • O, ja…Pa, kamerman i ja smo se sinoć malo zabavljali. Mislim, nije ništa bilo, malo pili, i čak se poljubili…A onda sam ga otjerala.

  • Ljubili ste se?

  • Pa da. Lijepo se ljubi. Sada kada dođe može da ti pokaže. Hoćeš li? – okrenula se i pogledala me. Pomislih: ona se ne šali.

  • Ne, hvala – rekla sam.

Festival se završio i pobijedio je film za koji su svi znali da će pobijediti. Oni koji su izgubili žalili su se da je sve namješteno i to nam govorili kada su kamera i mikrofon isključeni, a za široke narodne mase govorili fraze u smislu – to jeste dobar film, čestitamo na svemu, ipak moglo je biti…i tako, ne kažu imena, ko i šta, pominju kao – lobije, da je neki lobi, čuveni lobi umiješao svoje prste, a svi znamo ko je i kako odlučivao u svemu, svi znamo u čijim je rukama moć. Kao da mene vide na konferenciji za štampu sa krvavom mrljom na nozi i da me niko ne pita od čega je to, čija je to krv. Ne, sve je prirodno, samo se poslije, na večerama, i tokom ispijanja kafa priča, jeste li vidjeli! krv na njenoj butini! sigurno je ubila!

Pitala ga je u automobilu, dok smo se vraćali sa mora. (Pušila je iako je znala da mi smeta. Jednostavno zaboravi, nije to namjerno. A meni neprijatno da joj deseti put ponavljam isto).

  • Šta ti misliš, je li ubijanje komaraca hrišćanski potez?

  • Stvarno nikada nijesam razmišljao o tome – rekao je. (On je i vozio. Znači mogla sam ga zvati i vozač, ne kamerman. Ili kamerman-vozač. Vozač-kamerman.)

  • Vidiš – okrenula se put mene – jesam li ti rekla da nikad ne razmišlja.

  • Mogli bi da stanemo negdje, da popijemo kafu i sok – rekla sam – Malo mi je muka.

  • Ne izvodi, mala, za pola sata ćemo stići – kazala je i zapalila novu cigaretu.

 

Iz zbirke priča Heroji

Ostavite komentar: