Tako ti je to, zemljače, zaželiš da opjevaš gorsku ljepotu u jesenjem vatrometu, poželiš da se zdiviš gorštačkoj zdravoj snazi i čistom životu, zaumiš da u herbarijumu duše pohraniš laticu Ivan-begove ruže što je iznikla negdje u moračkim planinama, ozariš se dobrotom ljudi kojih još uvijek ima i kojih će biti dok svijeta traje, zaboraviš na domaći politički pasjaluk i smračenu menažeriju takozvanog javnog života, prepustiš se svemu što jesi i za šta te je Bog valjda zasnovao, kad: jeziva detonacija mržnje i krvi u varoši koju, čini mi se, Gradom svjetlosti zovu. Od užasne eksplozije sruši se lirska jesenja zidanica, poispadaše okanca kroz koja sam gledao razglednicu Božije ljepote, malo kube sa majušnim zvončićima koja uveseljavaju dušicu-radosnicu strovali se u prašinu, propade u nigdinu, poplaši se lakokrila vedrina koju sam jedva domamio rastvorenim srcem i otvorenim dlanom…
Tako je Grad svjetlosti, kako ga nazvaše mahniti optimisti i bezbrižni duhoviti bonvivani, zapljusnut plimom zla i krvi odjedared postao grad mraka, a mrak se nekako tromo razilazi kad jednom zađe u lavirinte rumenih života. Sumanuti terorizam zlikovačkim hokus-pokusom učini da ovaj svijet postane ono što nije ili ono što, zapravo, jeste: crna pozornica zla i besmislenija…
Kako se lako i brzo sastruže skramica privida životne veselosti! Kako se očas svijetla Pariza, pa kako onda ne bi i svake druge varoši, utule i survaju u bezdanicu straha. Kako se naivna predstava o slobodi, bratstvu i jednakosti pretvori u đavolje trojstvo mržnje, zločina i osvetoljublja. I zar nam sve to odavno nije jasno? I zar sve to nije vapijuće očigledno? Sve se može razbucati kao jeftini sjajni staniol i pokazati se u sopstvenoj nakaznosti kao čupavac iz kutije koji se izgleda u nju više i ne vraća jer nema potrebe da se skriva…
Zamirisalo je cvijeće zla, neodoljivi opijat mržnje zakadio je sve vrtove, sve baštice, svaku aleju, sve bulevare, svaki balkončić Pariza, Pariza, čovječe, Pariza, pa kako ne bi okadio naše uboge varoši u kojima mržnja kljuva i čeka da se izleže i konačno zakokodače našim blatnjavim pazarištima. Ili je, o jada, mržnje najviše u velikim varošima, ili je, o nesreće, zabluda da je u malim varošima mržnje najmanje. Zlo došlo po svoje i kao crni kurjak priklalo najčistije jagnje…
Uživanje u zemaljskom životu je suština velikih varoši. Uživancija u malim varošima je jeftina, prejeftina, suština modernog života. Onda je došlo zlo i krvlju poškropilo topli kroasan, razbilo život i šoljicu čaja, prolilo zvjerstvo i zapjenušeni šampanjac i zaustavilo život u koračaju, u prolazu, u lagodnosti. Osveta onih koji se muče nad onima koji nemaju mnogo veze sa njihovim mukama. Zlo, rekosmo li, voli da mori nevine i čiste. Mučeni ne mogu do mučitelja, mučitelji su proglašeni za pravednike i mirotvorce, za tvorce ovog i ovakvog života, ove i ovakve uživancije, ovog i ovakvog uživanja koje se povlači u svoje čaurice straha, u svoje oklopčiće mržnje, u svoje ljušture osvetoljublja, u zajamljenu potrebu da se ima, a ne da se bude…Tako uživancija, tako uživanje, na svim frontićima, na svim frontovima kanda gubi rat. I ratovi nijesu više daleko, o jada, ni od jučeranjeg Grada svjetlosti, pa kako bi bili daleko od naših ratobornih varošica, ili smo mi, o čuda, manje, mnogo manje ratoborni od velikih varošana, od Pariza i Londona i Berlina i od knezova tame koji su se proglasili tvorcima savremenog čovječanstva i mirotvorcima, jakako…
Spomenite se velikovarošani onih ljupkih malih ratova koje u vaše ime orgijaški vode oni kojima ste vi tutnuli u ruke i pogaču i nož. I koji su stavili tuđu zlikovačku ruku sa svojim nožem pod vaše bijelo grlo. Zlo rađa zlo i od betonirane konačnosti tog zaključka ne možete pobjeći. Nepodnošljiva težina postojanja u Gradu svjetlosti, u gradu koji je svojom svjetlošću davno nekada obasjavao svijet (neka pjevaju spasonosne zablude!)…
Jer, gine se, fakat, ne samo u ožalošćenom Parizu, i ne ubija se, fakat, samo u gordom Gradu svjetlosti. Ne proliva se ljudska krv samo po bulevarima velikih varoši, po vrtovima lijepoga života. I ne ginu samo nevini koji su naši, jer naši su, valjda, svi nevini. Ili je tako. Ili nevinih nema. Gine se, zemljače, svakodnevno, u malim varošima, ubijaju i malovarošane, zar ne, satiru i neke malodrugačije ipak ljude, jer ako oni nijesu ljudi, kako to ljudi možemo biti mi?
Oplačimo nevine ako smo nevini, pomolimo se za duše ako smo duševni, jer ubijaju svaki dan oni koji oplakuju samo svoje mrtve. Ili oplakuju ili upisuju u najprljaviji politički ćar. A ubijaju neke druge, tek onako, rekli bismo iz najprljavijeg političkog ćefa.
Hoćemo li i dalje, pitaju se razmaženi hedonisti i svirepi kolonisti, moći da uživamo u oputerenim kroasanima, u toploj čokoladi i pjenušavim vinima, u skupim parfemima i jeftinom flertu, u seksu prije braka, u brakorazvodnim triler-parnicama i podgojenim alimentacijama, u vrcavom ateizmu i dražesnom feminizmu, hoćemo li moći da se rugamo svemu i svačemu držeći visoko ružičastu zastavicu slatkog zemaljskog života. Pitaju se u panici mali heroji kukavičkog života. Tupoglavi hedonisti i zli kolonisti kojima se opet lagano zaljuljala vesela brodica na okeanu besmisla.
To je jedino pitanje bez odgovora koje će ostati u pustinji jedino mogućeg života u Gradu svjetlosti, u velikim varošima, u varošima malim.
Topli kroasan sa čokoladom skupo nas košta, jer umjesto đul-bašti miriše cvijeće zla.