Notes

Da pišem…

Da pišem. Da pišem je oduvijek bilo ozdravljujuće. Kad se uzburka tamo dolje u mojim nepreglednim dubinama, pa se uskomešaju strahovi, strepnje i neizvjesnosti, i sva ta zbrka nedefinisanih osjećanja se uznemiri i razgica, žaba se probudi i počne da krekeće dolje u utrobi. Nekad zbog svega a nekad ni zbog čega. Tek onako, zbog prolaznosti života i vremena u bespovratno i nenadoknadivosti tog gubitka. Zbog nemogućnosti da se isti spriječi ili bar odgodi. Do daljnjeg.

Te tuge dođu niotkuda, ili od svukuda. Iznenadno. Kao što se u snu nesvjesno prevrnemo s jedne na drugu stranu i mjesto da se budimo sklupčani kao što smo i legli, osvanemo na boku ili na stomaku. Baš tako, stihijski, obaviju te kao oblak i pod kožom zabride. I prosto nemaš pojma otkuda to odjednom, dok sjediš na balkonu u jesen i mirno posmatraš sumrk, otkuda to odjednom da vazduh na snijeg miriše? Jeste, noćas mi vazduh sasvim miriše baš na snijeg. Onako, kao da će ako sad sklopim oči, ujutru kad se probudim sve ovo biti bijelo. I sve će biti čisto, mekano kao pamuk, cakliće se na suncu i biće sasvim bešumno kao da gaziš po oblaku. Kao da hodaš kroz bajku.  Ne znam zašto me noćas taj prizor rastužuje. Kao što ne znam zbog čega uopšte u misli mi svraće. Al tako ponekad bane, s vjetrom do mene svrati, čisto da me obiđe, da me na nešto sjeti i uglavnom manje više, da balans mi poremeti.

Ja onda obično pišem. Skupljam te misli po sebi i kroz riječi nastojim da ih išćeram vani. Jer lakše je kad izađu. Raskrčim prostor u sebi da mogu da stanu snovi, pa se lakše i zaspe i lijepo se sanja. Raskrčim prostor da mogu  u sebe da se zadubim i uronim u maštanja. Sve u riječi stane. I s njima sve izađe. I baš kao što se priroda proljećem iznova obnavlja, tako i moja duša kroz riječi ozdravlja.

Tvoje su priče teške, kažu mi ovi moji. Ti samo kad si tužna možeš da pišeš izgleda. Jeste. Ja pišem kad sam tužna, zato što imam potrebu, pišem da tuga izađe kroz riječi i slova i da je odnese vjetar, isti onaj koji mi je i donio. Jeste. Ja o sreći ne pišem nikad, jer za to nemam vremena. Sreće su ionako kratke da bi se o njima pisalo, zato ih proživljavam, a tuge s druge strane volim da prospem na papir, tako ih lakše preživljavam.

Djevojka iz bloka

 

https://djevojkaizbloka.wordpress.com/2019/10/11/da-pisem/?fbclid=IwAR19grG40AZybKiEoI7fkPY_posmQqcpcdpa7DCNHPJj0PuOZBc5VeBFLuc

Jedan Komentar

  1. Pisanje mi je uvek bio ventil, nekako sve svoje emocije pretocim u papir i bude mi lakse. A i kad prodju godine pa to prelistam…nema tog osecaja koji to moze da nadomesti.

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.