Šta je ovo, ništa se ne dešava? Ničega novoga pod nebom. Na majčici zemlji ista pjesma, dosadni refren , ubistvena monotonija. Kad bi barem nebo palo na zemlju, a zemlja propala u podzemlje. Kad bi se kućice i okućnice survale u crni tartar, u slijepu zjenicu nevidjelice, samo da se više ne trpi vonj ustajale baruštine…
Krekeće tako gomila, u sebi krekeće žablji narod, od dosade se ubija na listu lokvanja. Oguglala gomila, na sve oguglala, samo joj dosada-krvopija teško pada. Kad kiša pada, teško joj pada, kad sunce sine, teško joj sine, kad bi makar, sunce palo, a kiša sinula, slutim, bilo bi joj lakše…
Navikao kreketavi narod na dešavanja, navikao na urlik i jauk, pa oguglao. Oguglao, oglunuo, oćoravio, zakrčile se moždane vijuge, utrnule svijeće razuma. Dosada. Prokleta dosada. Ničeg novog ni na jednoj strani prokislog bljutavog ubuđalog života….
Pokatkad grune , pokatkad zatutnji crni tutanj, pokatkad buketi nevinih odlete u nebo, pokatkad u parizima, londonima, briselima, samo pokatkad, pa se opet smiri. Dosada. Puka dosada. Malo je. Treba i više. Treba zabaviti kreketave gomile. Treba ubrzati zamrla srca. Treba oživjeti dremljivi uspavani život…
Svakodnevno gruva na nekim bliskim istocima, bokori nevinih odlete nebesima, zalije krv, poškropi suza, zaglune jauk, nekih crnih, nekih žena, sestara, majki, vjernih ljuba, pa se plamen ugasi, zgrušani dim raziđe, pepeo se slegne, pjena bola uvene, kao zaboravljena ukorovljena ruža mirišljave smrti. I nastupi dosada. Puka dosada. Nepodnošljivica. Prokleto oguglanje…
Vječito se traži nešto novo, zlo se ište, nasilna smrt se vabi, pijuče čovječić u inkubatoru, kokodaču narodi u kokošinjcima, samo da bude, samo da se desi, neka umiru, neka ih nema, samo da ne umremo od dosade, od puke dosade, jer bolje da se svašta dešava nego da se ništa ne dešava. Dosada, dosada, ona ih je porodila. Živi iz dosade ludi svijet, pa mu je teško pronaći zabavu…
Pokatkad na nebu sagori neki avion, sagore ljudi na nebu, izgore nečije oči, nečiji snovi u brzoj, besmisleno brzoj smrti, pa opet nabubri tišina, prekrije mutljag zaborava, otplavi voda praznine. Kao da nije bilo, kao da nijesu bili i kao da nikada neće biti. Oguglala na strašne smrti dosađuju se zemaljska plemena. Dosada. Dosada. Dosada će ih ubiti i smrt će dosadna biti…
Pokadšto se u ambis pretvori život nekog mučenika ili se voz života pretvori u kompoziciju smrti, ponekad ljudi zalaju mržnjom ili psi u ljudskom obličju progovore, prizivaju đavole ili šejtane, poberu aplauze zgomilanih zbijenih krvoločnih čopora, pa se sve naprasno utuli i stiša i dosada, dosada crnim daždom zacrni crno pleme. Lopate dosade zasipaju tišinom, odjekuju prazninom, kao po poklopcu minulog trajanja…
Htjedoh reći, ovim nevještim nokturnom, ovim notama dosade, da je zaista teško razveseliti i razdrmati masu. Masu dvonožnjaka. Masu malovjernih krivovjerujućih sujevjerujućih vjernika, ili ateista ili agnostika, ili, ili, na isto mu dođe. Još teže je užasnuti iliti rastužiti pomenutu masu u pomenutim krletkama dosade i praznine. A crni gospodari sve rade da produže svoj crni šou, šou proždiranja, šou dušegupke, šou vesele smrti. Šou fluoroscentne krvi…
Samo da zabava potraje, da rejting poraste, samo da se nažderemo praznine, samo da nam se kikot udavi u suzama. Jer sve je bolje od dosade, od smaračice puke…
Kad se prigase vatre, na zažareni grumen spusti se novi grad, nova država, stari narod, propiri se novi plamen, rasplamsa se vatra koja ne grije, zabukti oganj koji sažiže, napune se oči stravom, a srce mrakom, zaigra se pakleni ples. Nebo odgorjeva, zemlja zagorjeva, avioni padaju, ptice padaju, ljudi padaju, kolone izlaze iz zemlje, iz otvora utrobe, iz nekog praiskona u koji su ih neki gurnuli, jer većina ne smije imati ništa da bi manjina mogla da ima sve. Većini: smrt ili šou. Manjini: život u smrti. Dosada. Puka dosada. Neizreciva dosada.
Dok zlikovci i dalje dijele pravdu, dok lažovi i dalje šire istinu, dok lopovi i dalje zagovaraju poštenje. Dok gomile i dalje prave bućkuriš od suza i smijeha, dok im se život u bućkuriš pretvara, u uskislu urnebesnu tragediju. Dosada. Puka dosada. Zasijava ono što će požnjeti…
Neki vladaju vječno. Mnogi se spremaju da vječno vladaju. Vječno ih vode do kapija ili kutija. I niko ne vidi šta iznad kapije piše. Vi koji ulazite, ostavite nadu. Ili: Rad oslobađa. Postaje neizdrživo dosadno, dakle, u ovom logoru. I vrijeme je da makar promijenimo čuvare, kada već nijesmo u stanju da se oslobodimo. Dosada. Puka dosada…