Postali smo ono što nijesmo. Od toga nas podilaze žmarci. Trnci i mravci. Mala čuda od velikoga čuđenja. Okrugli vanjski astal, sunce nad nama, žagor prolaznog života. I noć koju ćemo sačekati u pričljivoj zasjedi. Prosvjetljenje kafanskih pokajnika. Loše skupocjeno vino koje nam otvara stari pogled na kobajagi novi svijet. Postali smo to što nijesmo i od toga ne može ni bolje, ni gore. To smo što nijesmo i tu smo stavili tačku. Tačku na kraj koji je fanfarajući počeo…
Postali smo ono što nijesmo. I sladostrasno cijedimo omračeni optimizam kao suvu drenovinu. I ponešto kapne i i procvjeta, pa otužno zamiriše kao podoj. Ne postoji niko, već je rečeno, koji ne dobije po zasluzi, osim onih koji su dobili to što zaslužuju. Sila Boga ne moli, kaže mi svešteno lice, čovječić pod mantijom, čovječuljak s krstom koji je dosegao mnoge tajne očiglednog života. Pričešćuje ljepotom nasušnog apsurda. Vrijeme je da se krene, uvijek to pomislim i uvijek poslednji krenem stazicom nemicanja…
Postali smo ono što nijesmo. Ili nijesmo ni znali da smo ono što smo. Niko se nikada nije snašao u našim putokaznim lavirintima. Tu ni skupocjeno loše vino ne pomaže, jer istina je na nekom drugom mjestu koja se, lažljiva kao što jeste, ukriva kao da je i ona ono što nije. Šta li se još nije sakrilo pred nama, dalekovidim slabovidcima, Boga ti poljubim! I otkuda nam pravo da tražimo odgovor kada ne umijemo ni da pitamo. Odgovor je očigledan. Ko umije da vidi. A takav se još nije rodio među nerođenima…
Postali smo ono što nijesmo. I od toga se ne može pobjeći. Zašto bi i bježali od onoga što nam je dosuđeno, a nije nam suđeno. I čikni nekoga veleumnika da ti objasni i riješi našu nejednačinu. Dok smo okretali na šalu i dizali na sprdnju, bilo je dobro. Naša opštenarodna komendija uozbiljila se i postala prava-pravcata lakrdija sa tužnim krajem. Neprestano smo odlagali kraj i tako smo sve započinjali. Na ovom kamenu, pod ovim krševitim nebom…
Postali smo ono što nijesmo. Vitezovi-dezerteri koji su otišli u pozadinu, po prekomandi srca, ili u prve borbene redove, po naredbi stomaka. I da smo pametni, kao što nijesmo, shvatili bi ono što ne možemo shvatiti. Veselo gubitništvo pretvara se u mondensku žurku na zombi-zabavi nad kojom vijore svi naši omamni porazi bez kojih ne bi bilo ni nas. I niko ne traži odgonetku naše zagonetke, jer se naš život ne tiče nas, nego onih koji odlučuju o našim životima koje je neko odavno već kupio na svjetskoj berzi nepokretne imovine koja se neprestano okreće…
Postali smo ono što nijesmo. I to i nije pregolema briga. Liliputanci su Guliveru prodali sva svoja prava, a on im je zauzvrat dodatno smanjio majušni svijet i anestezirao njihovu bol koja se pretvorila u ljepotu letargičnog urnebesa. Svaki gutljajčić skupocjenog lošeg vina primiče nas novoj flaši, a svaka flaša primiče nas otrježnjenju koje je mnogo teretnije od pijanstva koje njemu vodi. Tutumrak je popalio sva naša svijetla, a noćne sestrice-leptirice obigravaju oko naših glavica-lampiona koje svijetle kad im vrijeme nije. Umjesto da upalimo svjetlo, razbili smo sijalice. Umjesto da ubijemo mrak u sebi, nasrnuli smo na sebe u mraku…
Postali smo ono što nijesmo. I to je svakome jasno. Vrijeme postanja je bilo prekjuče, a mi smo se danas sjetili da razmišljamo o onome što je bilo juče. Spori kao što jesmo, jurnuli smo za sobom kornjačinim galopom i pretekli smo sebe u toj trci po tuđim pravilima. Brzina sporog pada jednako je proporcionalna sporosti našeg nestajanja. I sad nam je krivo što još istrajavamo u svom nestajanju. Sioran nam se podlo prikrada nudeći nam poeziju beznadnog nadanja i ptičicu-rugalicu za naše krletke vječnog optimizma…
Postali smo ono što nijesmo. Uostalom, to je naša briga. Ko se još zamara prebrojavanjem samoubilačkih čaurica i inventarom ličnih muzejčića u kojima je najviše stvarčica koje ne pripadaju nama. Vlasnici bivše sreće posustaju pred plimom smlačenog besmisla koji nudi spas u odustajanju. Kad odustanemo od sebe, možda će nam biti bolje. Kad preko vratne jabučice zategnemo omčicu kravate popaliće se sva svijetla u podrumčini istrajavanja…
Postali smo to što nijesmo. Jednog običnog, uistinu lijepog dana i još više jedne obične, zaista lijepe, noći, u jednom običnom, zaista lijepom, NK gradu. Pomenuto svešteno lice odustalo je od pomenutog krsta, a obični, uistinu dobri, konobar postao je naš, uistinu, plemeniti pastir, mada nam je Kosovka Djevojka cijeloga dana prinosila kondire lošeg skupocjenog vina…
Postali smo to što nijesmo. I nijesmo pomenuli nikoga od onih koji su postojanje pretvorili u nešto drugo. I bili smo zadovoljni zbog toga, jer se u ovoj dosadnoj priči ne dešava ništa važno. Ništa sem života, koji, na svu sreću, nema nikakve veze sa onima koji su nam živote kupili za male pare na nekoj velikoj zločinačkoj berzi…