Sintija Osterman piše:
Djeca starosjedilaca kanadskog Arktika umiru udišući sve što može da posluži kao droga, uključujući benzin, bijeli lak za korekturu, hemikalije za protivpožarne aparate. Brzo i jeftino. Odmah vas omami.
Nema godišnjih statističkih podataka o smrtnim slučajevima prouzrokovanih udisanjem opojnih gasova, međutim, posledice se vide u praznim pogledima. Zavisnici su, uglavnom, iz plemena Inuita ili Eskima, čija je tradicija i kultura iskorijenjena, a ekonomske perspektive su im tragične. Posebnu pažnju privukla je televizijska reportaža o šestoro adolescenata-zavisnika iz sela Labrador kod Dejvis Inleta koji su pokušavali da izvrše samoubistvo. Gledaocima su prikazani šćućureni u ledenoj baraci. Oni su rastrgnuti između stare kulture, lova i ribolova i svijeta koji vide na satelitskoj televiziji.
Nijesam ni primjećivao dim kada bih zapalio cigaretu. Kada bih završavao obrok na moje mjesto bi sjedao mali crnokosi okruglasti čova koji je izgledao dibidus. Radio je, valjda, u kotlarnici koja se nalazila u podrumu studentskog doma. Pitao sam se šta taj Eskim radi tu.
Odlučio sam da ga sačekam. Završio je sa ručkom, položio je masnu tacnu na pult. Lagano sam išao za njim. Pratio sam ga dugim polutamnim hodnicima.
Sišao je stepenicama i ušao u kotlarnicu. Gledao sam ga kroz razbijeno staklo srkućući smrad uglja.
Raskopčao je bundu i sjeo na okruglo sjedalo. Žmurio je i mrmljao nešto na nekom čudnom jeziku, zatim se sagnuo, dohvatio nekakvu konzervu i nabio lice u nju. Gasno je ušmrkivao. Onda je zabacio glavu pokazujući mi svoj blagosloveni osmijeh.
Zapalio sam nervozno cigaretu, otpuhnuo prazninu i otišao u svoju sobu.
Rano sam ustao i dugo gazio po slinavim ulicama. Nekoliko djevojaka je stajalo na uglu, duvalo u šake i cupkalo u mjestu. Jedna od njih je imala krastu na donjoj usni.
Na kiosku sam kupio vruću kiflu, zagrizao sam mrtvački i ispljunuo gromuljicu kiselog tjesta. Neka odurna džukela rascvjetanog repa vukla se ispred mene. Udario sam je nogom u slabinu i opsovao joj mater. Ulicom su se kretali dlakavi automobili. Sa zgradurina su otpadale plase pihtijastog maltera. Trotoar se ugibao pod mojim nogama. Kao da sam gazio kroz mljeveno mesište.
Ušao sam u prodavnicu čiji su izlozi bili punani crknutih muva.
-Dobar dan.
Debela prodavačica sa masnim brčićima pogleda me razrokim očima i promeškolji se kao kvočka.
-Treba mi kesa karamela i kuhinjski nož.
Karamele su bile tvrde kao kamen, a nož je na dršci imao naljepnicu koja je ličila na oko.
Neki junoša je onanisao oslonjen na dalekovod.
Sačekao sam Eskima koji je poslije ručka sa nasladom čačkao zubište. Pratio sam ga hodnicima do kotlarnice.
Ponovio je jučerašnji ritual. Opet se blaženo nasmiješio.
Lagano sam otvorio metalna vrata. Prilazio sam bešumno po prljavom linoleumu.
Konzerva na hoklici ispred njega bila je puna bijele tečnosti čiji je miris sjekao kao brijač.
Iz kaputa sam izvadio kuhinjski nož i zasjekao ga po ruci koja je mlohavo visila pored stoličice. Vrisnuo je, zabio sam mu nož u slabinu.
Istrčao je iz kotlarnice izbezumljen u vrtlogu užasa. Pao je u lokvu na trotoaru i zapomagao tako lijepo i zanosno kao da slaže daleke lirske rime.
Eskim je sanjao bijela prostranstva, žmirkave zvijezde, male vatre i saonice. Snažne rundave čiste pse i milosne tople žene. Ja sam sanjao zidove i konzerve. Valjda sam ga zbog toga…
Poslije ovog slučaja ne čitam Dilan Doga prije spavanja.
Iz zbirke “Igračke”
