![](https://i1.wp.com/fenomeni.me/wp-content/uploads/2023/06/gabriel-meinert-xW-Ky1QGmTo-unsplash.jpg?resize=433%2C650&ssl=1)
za Vaska Popu
Kada
sam prvi put ugledala
te dve ruke
dlanovima
dodirnute
pomislih za tren sam
videla hologram
suštine
njenu titravu senku
Na
vršačkom bregu
stoje Haša i Vasko
u sjaju prolećnog
dana
leđima okrenuti posmatraču
a licima proticanju
I
dok im se ruke
nežno došaptavaju
oni se smeše
tako
da to niko
ne može da vidi
i stoje
kao dva mlada
stabla
koja ne moraju da uče
da
se raduju suncu
Zorica Bajin Đukanović
Iz knjige PLANETARIJUM, Presing, 2022.