Čekao čovjek, čekao, pa dočekao domaćine po mjeri. Braću po oružju iz onih davnih vremena kad su svi bili neko drugi, a sada su svi prvi.
Došao čovjek u Beograd, pa šta? Pa ništa. U Beograd mnogi dolaze, ništa neobično. Neobično je što ga nije bilo desetak godinica i neobično je to da je taj nedolazak bio bitan, bitniji, reklo bi se, od ovog dolaska.
Tako je to sa bitnim ljudima. Sve vam je kod njih bitno. Bitno je i kad dođu, još bitnije je kad ih nema.
Zašto, dakle, bitnog čovjeka dugo nije bilo u bitnom Beogradu? Bitno je odgovoriti na ovo bitno pitanje, jer bitna pitanja zahtijevaju bitne odgovore. Tako vam je to sa bitnim ljudima, bitnim gradovima, bitnim pitanjima i bitnim odgovorima… Samo ponekad mi se učini da mi to bitno zaista nije važno. Hoću da kažem da su mi se smučili i bitni ljudi i bitna pitanja i bitni odgovori. Beograd mi se, naravno, nije smučio, na sreću u Beograd ne idem zbog bitnih ljudi. Idem zbog važnih ljudi koji, čini nam se, nikome nijesu bitni. Nekako mu dođe – kad je nastupila era bitnih ljudi sve važno, dobro, lijepo i pametno postalo je – nebitno. Hvala vladama bratskih država, jer bitni su samo oni, nebitan je život sav…
Dakle, naš visoki bitni vječni Premijer dugo nije bio u Beogradu. Imao je Bitnik pametnija posla i drugačije bitne namjere. Tada je, da se podsjetimo, bilo bitno ne biti u Beogradu. Dakle, Beograd nije bio bitan. Jer, bila su druga bitna vremena. Bitni čovjek je shvatio da se netrpeljivošću prema Beogradu najljepše pokazuje ljubav prema Montenegru. Ili – što crnji Beograd, to bjelja Crna Gora. Montenegro taljige su jurile pokretane silinom antisrpske histerije i podlačke poniznosti prema drugim i poželjnijim. I bitnijim. Naravski, u tome su bitnom Premijeru zdušno pomagale i beogradske dahije koje su se, kao za turskoga vakta, stresale srdito na svaki pomen Gore Crne i lupale prijeteći topuzinom svuda unaokolo, a najviše po tintari sopstvenog naroda.
U vremenu opravdanog odsustva bitni Premijer je britva – tehnologijom, kako mu je to već dadeno, domaćinski posvršavao sve kućevne poslove potpomognut bulumentom kućnih pomoćnica koje i danas pospremaju i peru u sarajima i hamamima male carevine. Bitni Premijer je uredio sve po mjeri svoje britve, a sve u inat beogradskim topuzinama. Jednostavno, stvorio je novog čojka u novoj državi za nova vremena natjeravši srpske poglavice da ga javno mrze, a da mu se potajno dive.
Uvrijeđeni bitni Premijer nije dangubio – britvom je riješio identitetska pitanja, razorio je i raslabio sve ono što jedan narod čini narodom, pa ga je, po onoj narodnoj, konac djelo krasi, još milošću svojom proglasio nacionalnom manjinom. Tako je britva našeg Bitnika narod svela na narodnost, jezik na jezičak (ili jezičinu), a crkvu na velikosrpski bunkeraj ili divlju gradnju. Ja miline, ja ljepote! I sve to uoči i posle Lipkinog referenduma u kojoj su svi u vasioni glasali za Britvinu državu, a ostali su proglašeni za vanvasionsku vrstu. Sve je to oposlio bitni Premijer u vrijeme nedolaženja u bratski grad, kod bitne braće, a braća mu se, kao braća, obradovala. Bilo bi pošteno i da svrati do Požarevca i tamo uždije bitnu svijeću onome ko ga je učinio bitnim, a nevažnim. No, to je već njegova stvar.
Povratak Otpisanog je veoma bitan svim bitnim beogradskim ljudima. Na pomolu je ljubavna renesansa začinjena bečkim valcerom, ljubljenjem, grljenjem, pjesmicama malog Ivice (čist pleonazam!) i tamburanjem. Bitni ljudi u Beogradu će ionako zaboraviti sve pomenute nebitne stvari. Srbendama u Crnoj Gori poručiće da zaborave sitnice jer su vremena krupna sa jasnom sugestijicom: ima da budete nacionalna manjina i da slušate brata Premijera inače ćemo vam poslati crnog Vulina na bijelome magarcu sa petokrakom na čelu i svijećom u ruci kao što ga inače šaljemo na izgubljeno i nikad neizgubljeno Kosovo! Idemo naprijed, u bitnu budućnost i sve ostalo je nebitno!
I tako će naš Gorostas opet prošetati Beogradom, a domaćini će se opet diviti njegovoj visini, pohvaliće njegov žustri korak i zamoliće ga da uspori u krivinama…
Gorostas sprema još jedan predizborni manevar, jer dobro zna da je mnogima Beograd i bitan i važan. Kad istrpi salve dobrodošlice i vrati se u svoj harem opet će postati Padišah koji svirepo presijeca mrtvi čvor.
Nemojte se čuditi što ga je mali Ivica (opet pleonazam!) nagnut nad sarmicom prijateljski munuo u nadlakticu i šeretski mu zacvrkutao: Brate Milo, uvijek si ti bio Srbenda.
A Milu milo pa se samo osm(j)ehuje ovoj predizbornoj zgodi…
