Upamti, pamtiša, pa pametuj kao što ti i priliči. Nijesi ti bilo tko, no si ono što niko tvoj nije bio. Da rečem, nijesu se mnogo u tebe nadali, ma si ih sve u svemu prevaziša‘ i nadgornjao. Treba biti u ovom vremenu, nešto novo i posebito, a ne, ka‘ što je bilo u nekim mrklijem zemanima kad nam se ništa nije dalo: ni da znademo, ni da vidimo, ni da čunemo. ‚Oćah reći, rječiti moj gospodine, i tada smo bili, ali smo bili nekako polovični, prikraćeni, suženi i stuženi, ćoravci i gluvaći, jednom riječju, nasilno, a kako bi drukče, posrbljeni i rascrnogorčeni, prosto raskovani i raskućeni, smušeni i sluđeni. Živjeli jesmo, ali pod srpskom džizmom i toljagom, pa je pravo-pravcato čudo kako smo uopšte pretekli taj genocid i kako smo u pamet ostali…
A ostali smo, hvala ovoj lijepoj prirodici i mudrijem glavarima, i u životu, novome i življemu životu, i u pameti, najnovijoj i pametnijoj pameti, nego što je to nekada bilo. Ljepše nekako živimo, dostojnije i milokrvnije, više nijesmo crni i precrnjeni mada nam se crnilo u imenu još pomalko prepoznaje. I pametnije živimo, nego kako, mada se još do kraja nijesmo kurtalisali one stare naopake i lude pameti, one radioaktivne osrpčene pameti, što nam je pamet uzimala svih ovih godina, decenija i, što ne reći, milenijuma. Ka što si već s‘vatio: bili smo, a kao da kukavci nijesmo bili, pa smo se nanovo rodili da bidnemo što nikada i nijesmo bili.
Zato da ti rečem, kućiću i koljenoviću, kome ću ako tebe neću, a ti upamti, pamtiša, pa širi dalje, ako hoćeš da budeš netko i nešto, svoj na svome, novi čoek za nova vremena, tvrdi dukljanski meteriz, ponos i dika svih novijeh sokaka, bulevara i institucija kulture, nauke i naobrazbe u kojima isklijava sjeme za daleka neka pokoljenja koja nikakve veze nemaju sa onim što je bilo i što je, da se nijesmo junački odbranili, jopet moglo da bude. A crno nam je bilo i precrnjeno dok smo kao volovi i junad teglili velikosrpski tuđinski jaram i uzoravali velikosrpske, jašta nego mrske, njive i oranice. Teglili jesmo, mukali jesmo, obadali se jesmo, štetovali jesmo, ama više nećemo! Došlo je i naše rogato vrijeme! Došlo je kad je jaram naš i samo naš, kad je vrat naš i samo naš, kad oremo i preoravamo ono što mi ‚oćemo i dokle mi ‚oćemo… a lijep je, ljepoto moja nova-novcijata, taj neopisni osjećaj slobode u jarmu! Ne biva da se to riječima, koliko su god nove i neupotrebljavane i čirgićevski raskokodane, može opisati. Gledaš nebo više sebe i misliš: ovo je moje nebo, ovo je moj jaram, ovo su moji rogovi, pa ću kako ja mislim da treba… Da sam ‚tica, tačno bi‘ poletio i sa visina gledao moju dičnu, moju ponosnu, moju rasrbljenu, moju slobodnu i tako dalje, zemljicu koja je konačno došla sebi i koja je konačno ono što nikada nije bila: zemlja mimo zemlje u kojoj novi život živuje narod mimo naroda koji ne zna nego pošteno….
I još ovo da ti rečem u kratkijem crtama jer je naša priča velika, a vrijeme nam je nekako malo, pa treba ugrabiti, da nam đavo ne ponese ove zaognjene, vatrene riječi na kojima nam se oslobođena antisrpska prsa griju. Stalo mi je, pamtiša, da ti rečem sve o svemu, ma se bojim da neću uspjeti, a jopet čini nam se da je sve o nama i sve o njima nekako, sve u svemu, već rečeno. Da nije rečeno, ne bi ni bilo, a vidiš da je bilo sve ono što je rečeno. Da ti raspetljam kumbulj, jer vidim da sam te zapetljao: konačno smo ostvarili sve ono što smo rekli i konačno smo uradili ono što smo naumili. A vidiš to i sam i, vjerovatno, se diviš našijem dičnijem tekovinama koje se zasnovane na nama i nama zapečaćene za vječnost jer neka čeljad su vječna jer su historijska…
A ako ti slučajno, onako srpski podmuklo i primitivno prozbore nešto o Svetom Savi, o Savinom kuku, laktu, stopama i ostalim ekstremitetima, treba da znaš da to što je imentovano Savom nije po onom njihovom agresoru i zlokrvniku Savi, već po onom našem dobrom i poštenom Savu što je nekada davno bio direktor one jake firme i što je gradio i izgradio ovo što danas imamo. A imamo, na zlo srpskijem krvnicima, više nego što nam treba…
A ako ti slučajno zaskamuču nešto o jeziku i vjeri, treba da znaš da smo mi izmislili antisrpski jezik baš onda kad smo na tom jeziku i prozborili prve i potonje antisrpske riječi. A valjda je i najglupljem Srbu, a glupost im je jedina vrlina, jasnije da je prvo nastanuo, da kažem banuo u kosmos, antisrpski, pa tek onda srpski jezik i zborenje…
I da ti rečem i ovo za kraj, mada kraja ovome nema: sve ono što kažu da je njihovo, nije njihovo, nego je naše. Njihovo je bilo i prošlo, a naše će biti, pa taman i da ga nema. Kad su antisrbi nastali i zagospodarili ovijem antisrpskijem prostranstvima, jadni i bijedni Srbi nijesu bili ni nastali. Kad su se oni okotili, mi smo već bili drugi put rođeni…
I još da ti rečem: ako ti slučajno pogano opsuju Duška i Mojkovac, ti znaš šta ćeš im reći: Duško je Duško, a Mojkovac više nije Mojkovac…
