Šta će reći rođeni poslije nas
Zatvorske ispovijesti 2
Godina nije bitna za ovu priču, nije, ali ovo vrijeme u kome tragamo a rijetko i nalazimo, jeste. I kada prođu godine, kada naše butne kosti postanu prah, rođeni poslije nas, evo pomislih, ako ih uopšte bude, kako će o nama misliti, govoriti. Kao o zločincima, lopovima, herojima? Ko će spomenik dobiti a ko porugu mase?
Kako mi to možemo znati?
A razmišljao sam o Bertoldu dok sam vozio ka tom zatvoru da još jednom uključim diktafon i čujem priču. Pomislio: I kako nas stvarno nije sramota i kada jedemo jer otimamo gladnima, i kada pijemo jer uzimamo žednima, i kada volimo koliko je nevoljenih i kada spavamo jer koliko je besanih. Kako nas nije sramota kako živimo, šta svakodnevno radimo, pogled tamo, iskrivljeni osmjeh ovamo, pognuta glava, mržnja u srcu.
Čekao me je čovjek koji je bio spreman da ubije bez trunke razmišljanja. Čekao me je čovjek koga sam pitao: da li bi se išta promijenilo da ste uspjeli. Koji mi je odgovorio: znam da ne bi, ali moj čin je bitan jer je krik, jer je otpor onog ljudskog, jer je moj sin važan bar meni iako nikom više, moj sin koga sam sahranio, čije sam tijelo mrtvo ja gledao i oblačio, moj sin koga sam poslao u rat i koji se nije vratio.
Kako da ne mrzim pitao sam se, dok sam gledao snijeg na poljima oko zatvora. Kako da ne mrzim sve njih.
Imao sam sina. Poginuo je u ratu prije dvadeset godina. Tada sam pustio suzu, obrisao je i rekao: neka je! Tako je moralo biti. Čitao sam jednu knjigu, o španskom građanskom ratu, predvodnik Crvene milicije pozvao je zapovjednika tvrđave Alkazar u Toledu, da se preda, a ako to ne učini, ubiće mu sina. Znaš šta mu je odgovorio, taj, zapovjednik tvrđave Alkazar? Htio je da čuje sina, i kada ga je dobio, rekao je: Umri časno. E tako sam i ja rekao.
Tako sam i ja rekao sinu: kada je dobio poziv da brani zemlju, kada se dvoumio, rekao sam mu: idi sine, ovo je tvoja zemlja, brani je. I pošao je i časno poginuo. Sahranili smo ga. Pucali su plotuni časti. Jednu suzu sam pustio, samo jednu.
I onda su godine prolazile, gledao sam televiziju, i nevjerovatnu transforamciju istih onih ljudi koji su ga poslali u rat. Kažu – bila je to greška. Kažu, izvinite, nije trebalo da se desi. Puštaju fimove o nekim bradatim budlama koji pucaju u vazduh, pijani i bahati, koji pljačkaju kuće. Isti oni koji su mi poslali telegram u kome piše da je moj sin poginuo na braniku otadžbine, sada peru ruke, kažu – bila je greška. Majku mu, je li? Greška? Pa kako to da mi sina nikako ne možete vratiti, ajmo sve se zaboravi, pogriješili smo, sat se vrti unazad, ja kažem sinu nemoj slučajno da ideš u rat, to je budalaština, obična prevara, on sad ima ženu i djecu, ja unuke, završio je faultet, radi, pijemo vino uveče pred kućom, pada noć, zrikavci se čuju i more u daljini, majka kaže, počinje dnevnik, uđite unutra…
Odlučio sam da ih sve pobijem. Nijesu ni bitni kao imena, šta me briga za njihova imena! Ali jedna bomba ispred vlade, dok ulaze, dok se smiju, stavljaju ruke u džepove, govore novinarima pa znate, teško je vrijeme mora se kaiš stezati. Kako sam se dobro spremio. Mislio – niko me ne može spriječiti. Bio potpuno siguran u uspjeh svog poduhvata. I – pogriješio, kao što vidiš.
Noć prije akcije, ispričao sam svoju namjeru najboljem prijatelju. I pogriješio. Nikada nikom ne vjeruj, pročitaš to hiljadu puta, pa opet pomsiliš, majku mu, je li moguće da su takvi ljudi, podli, vjerolomni, kako je moguće da ne možeš imati jednu, eto samo jednu osobu kojoj bi mogao bezrezervno vjerovati? Izdao me je, kao u Sicilijancu, sjećaš li se, onog filma? Uhapsili su me usred noći, tipovi sa crnim maskama, kako su vikali, lezi lezi, ima li još koga u kući, nijesam mogao da kažem jer mi je koljenom stao na grudi, da, otkad su mi ubili sina, nemam nikog i živim sam.
Priznao sam – htio sam da bacim bombu kad budu izlazili iz automobila sa zatamnjenim staklima jer ne mogu me praviti budalom i ne mogi isti ljudi jednom reći da je moj sin junak a drugi put puj pike ne važi sad je pljačkaš i zločinac. Ne mogu, jednostavno. Ako su pogriješili trebalo je da kažu: izvinite, pogriješili smo, dajemo ostavke. A ne, obogatili se i sprdaju se sa tim što sam ostao bez ikog. Samo se sprdaju sa nama.
Na sudu sam sve rekao. Advokat je tvrdio da sam poremećen. Ja sam im rekao da su oni više poremećeni nego ja, kada prihvataju takve ljude da su na čelu države. I rekao sam da je kod nas oduvijek na snazi ona – Ko se ne osveti taj se ne posveti. I da je moj sin umro časno, kada se odazavao na poziv otadžbine da brani svoju zemlju. I da su ga ubili onda kada su ga proglasili zločincem i bandom.
I bolje da me ne puštaju, jer ja drugo nemam nego da ih pobijem. Eto. Je li sve snimljeno? Nemam šta više da ti kažem. Dosta je bilo.
Upravnik je uzdahnuo kada sam mu prenio dio njegove priče.
Znaš – kaže upravnik – u neku ruku je u pravu.
Ali, život nije Švicarska – nasmijao se upravnik i sipao sebi još jednu rakiju, iza njega kroz prozor i rešetke vidio sam da snijeg opet počinje da pada.
Da, snijeg, bijeli, čisti snijeg sa neba.
