Notes

Jacques Lacan – Moje učenje

Moje učenje, njegova priroda i njegove granice

(Predavanje pred psihijatrijskim pripravnicima. U Bordeauxu.)

Poglavlje 2 iz navedenog predavanja. Str. 71-76

Očito je da ono što ja podučavam ima veze s onime što nazivamo psihoanalitičkim iskustvom.

            Neki to žele smjestiti u, što ja znam, u nešto što ga ne smješta u ikakvu poziciju da se istinski spozna, u ono što nazivaju lijepim imenom koje zvuči kao kihanje – Weltanschauung (svjetonazor). Daleko od toga da je moj cilj da budem toliko pretenciozan. To je ono što najviše mrzim. Tome se nikada neću odati, hvala Bogu. Nema/bez  Weltanschauung-ena. A što se tiče svih ostalih Weltanschauung-ena, svih ih se odreda gnušam.

            Ono što ja podučavam ima veze s nečim sasvim drugačijim, s tehničkim procedurama i formalnim detaljima koji se tiču iskustva koje je ili veoma ozbiljno ili veoma pogrešno (eng. incredible errancy), s nečim ludim, poremećenim. I to sve tako izgleda izvana. Glavna stvar koja se tiče analize je ta da ljudi napokon dolaze do saznanja da su govorili potpune gluposti/besmislice punom parom dugi niz godina.  

            Ono što je moja zadaća je pokušati pokazati, počevši od onoga što rasvjetljava svoj razlog postojanja, zašto i dalje ustraje, zašto se nastavlja, zašto završava kao nešto za što veoma često smatraju da ne trebaju obznaniti izvanjskom svijetu, pokazati ono za što smatraju da duguju načinu na koji funkcionira. Očito je da je to diskurzivna operacija, operacija diskurs. Reći ćete mi da neki ljude prođu kroz cijelu analizu bez da išta kažu. Ukoliko je to slučaj, onda se radi o elokventnoj tišini.

            Nismo morali čekati da analiza iskaže svoj interes za diskurs. Uistinu, diskurs je polazna točka za bilo što znanstveno. Nije dovoljno zamisliti filozofiju u registru o kojemu sam vam maločas govorio, naime koliko su se prekrasno misli prenosile kroz vjekove. To nije ono o čemu se radi. Svrha filozofije je da specificira opseg/stepen do kojega možemo ekstaktirati stvari iz operacije-diskursa koje su dovoljno izvjesne da bi se mogle opisati kao znanost.

            Trebalo je vremena da se znanost pojavi/iznikne – naša znanost, koja je zasigurno potvrdila svoju vrijednost, iako ono što dokazuje ima tek se bude viđeno, bez obzira što je potvrdila svoju efikasnost. Radi se isključivo o usavršavanju pravilne uporabe diskursa i ničemu više.

            Pitate, što s iskustvom? Cijela poanta je u tome da je iskustvo konstituirano kao takvo jedino ako počnemo od postavljanja pravih pitanja. To nazivamo hipoteza. Zašto hipoteza? Hipoteza je ništa više od pitanja koje je pravilno postavljeno. Nešto, drugim riječima, počinje zadobivati de facto formu, a fakt (franc. fait – napravljeno) je uvijek napravljen od diskursa. Nitko nikada nije vidio dati fakt (danu činjenicu po sebi). To nije činjenica. To je izbočina, nešto na što naiđemo, sve stvari koje mogu biti izrečene o nečemu što već nije diskurzivno artikulirano.

            Psihoanaliza, koja je potpuno novi primjer diskursa, navodi nas da ponovno pogledamo na to kako postavljamo problem, recimo – korijena. Na primjer, ohrabruje nas da istražimo fenomen konstituiran pojavom logike, njene avanture i nepoznate stvari koje nam naposljetku pokazuje.

            Bio je određeni Aristotel i njegova pozicija – ono što ćete misliti nakon ove deklaracije malo je važno – nije bila mnogo drugačija od moje. Mi nemamo previše predodžbe o onome s čim se i s kim on morao obračunavati. Oni su bili nazivani, u nejasnom, zbunjujućem maniru – sofisti. Mi, naravno, moramo biti sumnjičavi spram tih termina i moramo biti veoma oprezni. Činjenica je da postoji određeni black-out spram onoga što su ljudi dobili sa sofističkog proročišta. Vjerojatno nešto efektno s obzirom da znamo da su ih dobro plaćali, isto kao što plaćaju psihoanalitičare. Definitivno postoji nešto što je Aristotel dobio od njih, ali to nije imalo nikakva utjecaja na ljude kojima se obraćao. Tako je bilo njemu, i sada je isto tako i meni. Ono što govorim ne pravi nikakvu razliku psihoanalitičarima koji su veoma situirani u svojem načinu. No možemo nastaviti, nastaviti i nadati se.

            Sve divne stvari koje pronalazimo u Prvoj analitici, Drugoj analitici i Kategorijama su ono što nazivamo logikom. To je sada obezvrijeđeno zato jer smo mi oni koji sada rade pravu, ozbiljnu logiku, iako je nismo radili dugo; tek od sredine devetnaestog stoljeća, otprilike 150 godina.

Ispravna, stroga, istinita logika je logika koja je počela s izvjesnim Booleom. Ona nam daje priliku da revidiramo nekoliko ideja. Oduvijek smo vjerovali da kada uspostavimo nekoliko dobrih principa od samoga početka da će zatim sve što iz njih proizlazi teći glatko i da ćemo uvijek pasti nogama usmjereni zemlji. Važna stvar je bila to da sistem ne smije biti kontradiktoran. To je sve što se je logika zahtijevala. I onda primijetimo da tome uopće nije tako. Otkrijemo mnogo stvari koje nam izmiču. Ako su neki od vas čuli za izvjesnog Godela, onda će znati da čak ispada da je i aritmetika „šuplja“ korpa; ne kažem da je potpuno šuplja, već da postoji mnogo, mnogo rupa na dnu.

            To je zanimljivo i nije nemoguće da taj interes ne bi mogao da pruži formativnu vrijednost nekome poput psihoanalitičara. No to nas za sada ne vodi nigdje zbog toga što sada pred sobom imamo veoma specifičan problem kojega nazivam pitanjem dobi. Ako se želite baviti logikom ili bilo čime drugim što ima veze s modernom naukom morate početi prije nego što budete posvema zaglupljeni kulturom. Dakako, mi smo uvijek pomalo zaglupljeni zbog toga što ne postoji način da se izbjegne osnovno obrazovanje. Naravno, i osnovno obrazovanje ima neke svoje vrijednosti zato jer su oni koji ga prežive i još uvijek imaju pravu znanstvenu životnost rijetkost, kao što će vam bilo tko reći. Moj dobri prijatelj Leprince-Ringuet koji je bio zaglupljen u isto vrijeme kad i ja u školi, odmah je pobjegao i to u briljantnoj i životnoj maniri. Mene je tek psihoanaliza izvukla. Mora biti rečeno da nije mnogo ljudi iskoristilo prednosti psihoanalize koliko sam ja.

            Logika je poprilično precizna stvar i zahtijeva određenu mentalnu elastičnost koju nisu uspjeli posvema uništiti sa svim glupostima koje vam bacaju niz grlo. Stoga, mora da sam ja tu elastičnost imao još u ranoj dobi. Jedini problem je taj što mladost baš i nije najbolji uvjet da se bude dobar psihoanalitičar. A kada se dogodi da netko s nekim iskustvom uđe u psihoanalitičku profesiju, onda je najčešće prekasno da ga se nauče ključne stvari koje bi ga osposobile za njenu specifičnu praksu.

            Spomenuo sam logiku da vam dam metu. Ona sadrži i više od toga, no logika je egzemplarna ako je uzmemo na razini Aristotela, zato jer je on očito pokušao da nešto inaugurira. Naravno da su ti ljudi, sofisti, već koristili logiku na jednoj razini racionalnosti i to na veoma zapanjujući, briljantan, efektivan način. To što joj oni nisu nadjenuli njeno ime uopće ne znači da ona nije bila to što je bila. Oni ne bi bili toliko dobri u mamljenju građana i ne građana i u davanju savjeta kako da pobijede u debatama ili kako da debatiraju o vječnim pitanjima bitna i ne bitka ukoliko ta logika nije imala formativni efekt. Aristotel je pokušao da usavrši tehniku, ono što se naziva Organonom. On je porodio liniju, liniju filozofa i sada možete vidjeti gdje ga je to odvelo: njegova linija je pomalo zamrla, sada kada je filozofija spala na značenje povijesti misli (mišljenja). Što znači da nam je toga više puna kapa. Nasreću, u opticaju je još nekoliko krivotvoritelja koji pokušavaju da vas vrate u kontrolu. Oni se zovu fenomenolozi.

            Psihoanaliza nam pruža šansu, šansu da krenemo ispočetka.

Poglavlje 3 iz navedenog predavanja. Str. 76-89

Naime, kao što smatram da sam vam prenio, postoji najbliža veza između pojavljivanja psihoanalize i istinski kraljevske ekstenzije funkcija znanosti. Iako možda nije odmah očito, postoji određena sveza suvremenovanja između činjenice onoga što je bilo izolirano i kondenzirano unutar analitičkog polja i činjenice da, bilo gdje drugdje, jedino znanost još ima išta za reći.

To je, reći ćete, izjava znanosti. Naravno da jeste, a i zašto ne bi bila? Pa, ipak, to još uvijek nije posve to zbog toga što tu ne ubrajam ono što uvijek pronalazimo na marginama onoga što nazivamo znanstvenošću, naime, određeni broj članaka vjere koje bez oklijevanja prihvaćam. Postoji, na primjer, ideja da sve ovo predstavlja napredak. Napredak u ime čega?

Upravo sam dobio prigovor i on dolazi, čini mi se, iz određenih kutova gdje se izjašnjavaju kao psihoanalitičari. Moram reći da me to nadahnulo. Taj prigovor mi je došapnula gospođa koja je, kako mi je rečeno, održala predavanje na temu od čega se sastoji Lacanovo učenje. Zahvaljujući njoj, mogu si dati oduška. Ako sam dobro razumio, prigovor u kojem je riječ se može ovako formulirati: „Zašto smatrate da je nužno u priču uvući subjekt? Gdje se nalazi trag subjekta kod Freuda?“

To je bio težak udarac, moram priznati. Užasna je stvar da se nakon nekog vremena – vremena koje tratim – javlja sve veći jaz između vas i efekata kulture; žurnalizma. Sada kada se nalazim pod budnim okom javnosti trebam posrednika koji će mi reći gdje određeni ljudi stoje. Znači, oni misle da je uvlačenje subjekta u vezi s Freudom nešto novo; izum.

Na ovome mjestu prozivam sve koji nisu psihoanalitičari, iako je malo vjerojatno da ih je ovdje mnogo. Bilo tko tko zna imalo o ovome o čemu sada pričamo zna da Freud govori o tri stvari.

Prva stvar je da Ono (id) sanja. Stoga, to je subjekt, nije li? Što svi mi ovdje radimo? Uopće nemam iluzija u vezi sljedećeg: publika, čak i kvalificirana publika sanja dok se ja ovdje mučim. Svi razmišljaju o svojim poslovima, djevojci s kojom će se kasnije sastati, klipu koji je prolupao na vašem autu, nečemu što je negdje pošlo krivo.

Drugo stvar je da Ono stvari pogrešno shvaća. Zamislite jezične lapsuse, traljave radnje, sami tekst vaše egzistencije. Sve to čini grotesknu farsu od onoga o čemu su vam konstantno mljeli – idealnim funkcijama svijesti i svemu onome što to implicira kod osobe kod koje se očekuje da preuzme kontrolu. Ja ne znam o čemu se tu radi. Možete vidjeti u mojim Spisima tupost koja se javlja kada čitam stvari koje je moj dragi prijatelj Henry Ey, kojega mnogo volim, sanjao/izmislio. On je htio civilizirati psihijatriju pa je stoga izmislio organo-dinamizam koji je potpuna zbrka koja nema nikakva smisla. Prkosim svakome koji misli da je uvidio ikakvu vezu između onoga čime se ovdje bavimo, teksta subjekta, i one zbrke koju je on umislio u vezi takozvane sinteze, konstrukcije osobnosti i tko zna čega još. Gdje su one, te konstruirane osobnosti? Ja ne znam, tražim ih sa zapaljenom svijećom poput Diogena. Najljepša stvar u vezi svega toga je to da bez obzira na sve žalbe koje budu upućene tim konstruktima, oni se na kraju ipak pokazuju krivima/neuspješnima. To nam ipak nešto govori. Uvijek su drugi ti koji uspijevaju. Čak su i tu u prostoriji neki ljudi koji su uspjeli stati na noge. Što se mene tiče, ja sam uspio da odem u krevet.

Treće, Ono sanja, ne uspijeva i smije se. I jesu li te tri stvari subjektivne ili nisu, pitam vas? Moramo znati o čemu pričamo. Ljudi koji se pitaju zašto sam morao uvući subjekt kada se bavimo Freudom apsolutno nemaju pojma o onome o čemu govore. Moram zaključiti da je to razina na kojoj se nalaze, iako sam mislio da su prigovor i suprotstavljanje bazirani na nečemu sofisticiranijem.

Subjekt koji je u pitanju nema nikakve veze s onim što zovemo subjektivnim u nejasnom smislu, u smislu koji sve zamućuje, a niti ima ikakve veze s individualnim, tj. individuom. Subjekt je ono što u strogom smislu definiram kao efekt označitelja. To je ono što je zapravo subjekt, prije nego što se može smjestiti, na primjer, u jednu ili drugu osobu koja postoji u individualnom stanju, čak i prije nego što postoje kao živa bića.

Naravno da možemo reći, u konvencionalnim terminima: „to je dobar ili loš subjekt, to je moralni subjekt, to je subjekt svijesti“ ili bilo što drugo. Ta ideja subjekta znanja zbilja je hrpa gluposti i možemo se stvarno zapitati kako još uvijek mogu o tome govoriti na satovima filozofije u školi. To može značiti samo jednu stvar: da sve ono što je živo zna dovoljno, tek toliko dovoljno da preživi. No, osim toga nema se što više za reći o tome. To se također može proširiti na životinjsko carstvo ili – zašto ne? – na carstvo biljaka.

Što se tiče ideje povezivanja onoga što nazivaju čovjekom s onim što nazivaju svijetom, to bi značilo da se taj svijet uzima kao objekt, a da se subjekt pretvara u korelativnu funkciju. Ako svijet mislimo kao ob-jekt, onda podrazumijevamo i postojanje sub-jekta. Taj odnos može postati supstanca, esencija, jedino zahvaljujući velikoj slici kontemplacije čiji je potpuno mitološki karakter sasvim očit. Mi zamišljamo da su postojali ljudi koji su kontemplirali svijet. Očito postoje stvari takve vrste kod Aristotela, na primjer kada govori o krugovima, no to jedino znači da ne postoji teorija nebeskih krugova koja ne uključuje kontemplativni pokret.

Znamo što je znanost. Nitko od nas ne može svladati cjelokupnu znanost. Ona jurca naprijed punom snagom pomoću vlastita poticaja i to na način da tu ništa ne možemo poduzeti. Oni koji su najviše u „znanom“ isti su oni koju su zbog toga i veoma posramljeni.

Svo moguće prosvjećeno iskustvo indicira da je subjekt ovisan i da ovisi o artikuliranom lancu koji je reprezentiran znanjem koje je znanost stekla. Subjekt tamo mora zauzeti svoje mjesto, pokušati se što je bolje moguće situirati u implikacije toga lanca. On konstantno mora revidirati sve svoje male intuitivne reprezentacije koje je zamislio i koje postaju dio njegova svijeta, pa čak mora revidirati i takozvane intuitivne kategorije. On konstantno mora radit neka poboljšanja aparatusa kako bi uopće mogao pronaći mjesto na kojem će živjeti. Uopće je čudo kako još nije izbačen iz sistema.

I to je ustvari cilj sistema. Drugim riječima, sistem propada. Upravo zato subjekt i nastavlja da traje. Ako nam nešto zadaje osjećaj da postoji mjesto na kojemu bismo mogli na njega položiti ruke, mjesto na kojemu je taj subjekt kojim se bavimo, onda je to na razini koju znamo kao nesvjesno. Zato jer Ono ne uspijeva, smije se i sanja.

Ono jedino sanja, ne uspijeva i smije se na perfektno artikuliran način. Što Freud konstantno radi u svojemu pristupu, svojemu otkriću, svojemu otkrivenju onoga o čemu se radi kod nesvjesnoga? Na što troši svoje vrijeme? čime se bavi? Nebitno radi li se o tekstu snova, tekstu dosjetke ili formi omaške, on manipulira artikulacijama jezika, diskursa.

Na margini maloga Goyina bakropisa pronalazimo zapisano: „San razuma proizvodi čudovišta.“ To je prekrasno i, pošto je od Goye, još je ljepše što možemo vidjeti čudovišta.

Vidite, kada govorite uvijek morate znati kada treba stati. Dodati, „proizvodi čudovišta“ zvuči dobro, nije li tako? To je početak biološkoga sna. Dugo je trebalo biologiji da rodi i znanost. Proveli su dugo vremena promišljajući o teletu sa šest kopita. Oh! Čudovišta, sve to, imaginacija! Obožavamo to. Oh, sve je to u redu. Znate, psihijatri nam govore da imaginacija kod psihopata vrvi, ključa, da izmišlja i zamišlja stvari. To je fantastično. Oni (psihijatri) su jedini koji to zamišljaju. Ne mogu vam reći kako je to sve točno kod psihopata – nisam dovoljno psihoopat – no, u svakom slučaju nije onako kako to psihijatri zamišljaju, pogotovo kada govore o, ne znam, psihologiji senzacija ili percepcije, a onda se okrenu ka konstruktima, pa zatim generalizacijama, samo kako bi, jadnici, mogli misliti o onome na što nikada neće naići. To nema nikakve veze s njihovim konstruktima. Toliko bi barem trebalo biti očito.

Dakle, morate znati kada stati. „San razuma“ – i to je sve. Dakle, što to znači? To znači da nas razum ohrabruje da idemo spavati. Još jednom, ne znam postoji li opasnost u tome da shvatite ovu malu deklaraciju iracionalizma s moje strane. Ne, ne, potpuno suprotno. Ono čega bismo se voljeli riješiti, izbaciti, prvenstveno kraljevanja spavanja, pronalazi sebe pripojena razumu, njegovom carstvu, funkciji, pomoću diskursa, pomoću činjenice da čovjek prebiva u jeziku – kako je netko rekao. Je li iracionalizam taj koji to primjećuje ili treba pratiti razumsku liniju misli u tekstu samih snova? Moguće je da cijela psihoanaliza prođe prije nego što se dogodi ono što se veoma vjerojatno može dogoditi: da dođemo do točke u kojoj se budimo.

Negdje Freud piše Wo Es war, soll Ich werden (tamo gdje je Ono bilo, Ja ću postati). Čak i ako ostanemo na razini njegove sekundarne topografije, što li je ovaj izraz ako ne određeni način definiranja subjekta? Tamo gdje je bilo carstvo sna, ja moram doći, postati, s posebnim naglaskom na riječ werden i mjesto koje zauzima u njemačkom, to jest, moramo joj dati značenje postajanja u budućnosti. Što to znači? to da se subjekt već nalazi kod kuće na razini nesvjesnog, tj. Ida, odnosno Onoga.

Nema potrebe prigovarati bez veze i govoriti da u njegovoj sekundarnoj topografiji Freud određeni sistem, percepcijsko-svjesni sistem, naziva das Ich (ja/ovo (moje) ja), s članom ispred jer u njemačkom ne postje riječi koje funkcioniraju kao moi i je u francuskom. Das Ich je nešto slično kao ostale dvije agencije, da iskoristim nejasan termin, s kojima ga uspoređuje: the Es (Ono) i the Uberich (nad ja). Što je to, ako ne, stiktno govoreći, sama jezgra subjekta?

To možda čak ima veze i s onom grotesknom, urnebesnom funkcijom na koju su svi oni koji su neko vrijeme bili moju suputnici nasrtali, a oni su dolazili pitaj Boga odakle, prepuni psihologije koja definitivno nije priprema za psihoanalizu. Govorim o funkciji inter-subjektivnosti. Ah! Lacan, „Rimski govor“, „Funkcija i polje govora i jezika“, intersubjektivnost! Tu ste vi i tu sam ja i to si govorimo, šaljemo si stvari, i stoga smo intersubjektivni. Sve to je čisto zbunjujuće.

Mislim da znate moje stajalište u vezi ove stvari, no ukoliko ne znate, onda sam u poziciji da vam je bolje pojasnim. Poistovjećivati subjekt s porukom je jedna od glavnih karakteristika svih glupih stvari koje se govore o takozvanoj redukciji jezika na komunikaciju. Komunikacijska funkcija nikada nije bila najvažniji aspekt jezika. To stajalište je moja početna točka.

Von Frisch misli da pčele imaju jezik zato jer komuniciraju (prenose poruke) jedna s drugom.  To je vrsta iskaza koju ljudi govore s vremena na vrijeme kada ih nešto „očara“: naime, činjenica da nešto od, recimo, nebeskih tijela, dopire do nas za njih predstavlja dokaz da mi primamo poruke od tih stvari. U kojem je smislu to „poruka“? Ako riječi „poruka“ pridamo značenje, onda mora postojati razlika između toga (da je to nešto poruka) i prijenosa/transmisije bilo čega što bi to moglo biti. Ako toga ne bi bilo, onda bi sve u svijetu bilo poruka. A pored toga, postoji smisao u kojemu je sve poruka, ako uzmemo u obzir ono što čini funkcije prijenosa i pretvorbu informacija pomodnom. Nije teško uvidjeti da takva informacija može biti toliko formalizirana da se može upisati kako ono posve različito od označavanja. To u sebi je dovoljno da se pokaže kako informacija, shvaćena u tom smislu, ne treba biti uzeta kao ono istovjetno rezultatu onoga što je preneseno u upotrebi jezika.

Artikulacija jezika doziva u pitanje, prije svega, problem subjekta izricanja. Subjekt izricanja se definitivno ne treba zamjenjivati s onim koji uzima priliku/mogućnost da za sebe kaže Ja, kao subjekt izgovaranja/iskaza. Kada mora govoriti o sebi on sebe naziva Ja. To naprosto znači Ja koji govorim. Ja, koje se pojavljuje u svakom iskazu/izgovaranju je ništa više od onoga što nazivamo šifterom/mjenjačem (eng. shifter). Lingvisti govore da je to (Ja) ujedno i subjekt izricanja/iskazivanja. To je potpuno pogrešno, bez obzira što oni govorili. Čak je toliko netočno da je očito bilo neistinito sve od kada smo za to znali. Uvijek možete pokušati pronaći subjekt nekoga izricanja/iskazivanja. U svakom slučaju, on tamo nije za ikoga tko može reći Ja.

Sve to zapravo znači da moramo malkice rekonstruirati takozvanu komunikacijsku shemu. Ako postoji jedna stvar koju moramo dozvati u pitanje onda je to jednostavna funkcija intersubjektivnosti, onakva kakvu je zamišljamo da je u obliku jednostavne dvostruke relacije između odašiljatelja i primatelja koja djeluje sama od sebe. Međutim, tome uopće nije tako.

Prva stvar koja je uključena u komunikaciju je znanje što ono (ta komunikacija) znači. Svi to znaju. Ne treba mnogo iskustva da bi se pokazalo kako ono što drugi govori očito nikada ne odgovara onome što kaže/što uspije izreći.

Zbog istoga razloga se i događa da se ubiješ od posla pokušavajući konstruirati logiku za tu problematiku. Tako da ne bude nikakvih dvojbi koje okružuju male znakove koje možeš staviti na ploču. Preciznije: pokušavaš eliminirati subjekt. I uistinu, jednom kada napišeš neka mala slova subjekt zbilja postaje na moment eliminiran. Prirodno, ponovo ćeš pronaći subjekt kada dođeš do kraja, i to u obliku raznih paradoksa. To je demonstrativna i fascinantna stvar u vezi pokušaja da se stvari logikom precizno ispitaju.

Netko će prigovoriti/primijetiti da ukoliko želimo govoriti o nečemu što je apsolutno ne – psihološko, već o onome što spada u polje prave metapsihologije, ili, drugim riječima, o onome što je veoma različito od psihologije, moramo govoriti o Idu, Egu ili Superegu. Mi se ponašamo kao da je sve to očito, samo-evidentno, poprilično prirodno, nešto što možemo izdaleka vidjeti. Međutim, nije ništa takvo. Ne samo da je drukčije od svog onog starog blebetanja; ako uistinu i postoji nešto što zbilja možemo zvati intersubjektivnošću, intersubjektivnošću koja nije samo dramatična već i tragična, onda ona nema nikakve veze s poretkom komunikaciranja, s intersubjektivnošću ljudi koji samo guraju i guraju, ostaju zaglavljeni jedni između drugih i gušeći jedni druge – pa ipak, ona (intersubjektivnost) uzima formu Ida, Ega i Superega i uistinu lako može bez onoga što bi vi nazvali subjekt.

Pitaju me zašto ja govorim o subjektu, zašto ja to navodno pridodajem Freudu. To je sve o čemu se priča kod Freuda. No, govori se na brutalni, imperativni način. To je svojevrsno operaciji buldožera i ona vraća u život sve ono što se pokušavalo sakriti u vezi subjekta već tisućama godina filozofske tradicije.

Kako sam vam upravo govorio, tek u ovome poretku stvari oni na dobrome putu. Ono što sam naglasio, i ne mogu reći da sam radio išta drugo nego sugerirao jednu dimenziju, uistinu ima „duplikat“ (eng. counterpart) i on je isporučen od strane filozofa. Postoji jedan, na primjer, o kojemu sam napravio malu aluziju u prvome broju moga časopisa Scilicet, veoma talentirani dječak koji još uvijek ima u rukavu nekoliko tema koje ćemo morati ponoviti kada se dotakne klasičnih tema i ja sam znao za njihovo postojanje još mnogo prije nego li sam ga prvi puta upoznao na kongresu. i tako, rekao mi je: „Sve je to u redu, slažem se s onime što kažes“ – i, uistinu je bilo očito da se slagao, s obzirom da u njegovom članku o Freudu nije pisalo ništa što ja već nisam rekao, no onda mi je rekao ono o čemu sam govorio, „Zašto, zašto inzistiraš na tome da to zoveš subjektom?“

To je tako kada se dotaknete određenih tema, shvatite da je netko na njih već položio pravo. Jedan od ljudi koji tek sada uče tu lekciju odlučio je da jednoga dana napiše knjigu o Racineu. Problem je bio u tome što nije bio sam zato jer je postojao netko drugi tko se smatrao ekspertom za Racinea. Kako se usuđuje? I tako dalje. U ovom slučaju filozof je bio poprilično spreman da mi kaže: „Zašto ustrajavaš na tome da nesvjesno – nesvjesno za koje kažeš da je strukturirano kao jezik –  zoveš subjekt?“

Kada me analitičar upita pitanje slično tome, ostajem šokiran, ali ne mogu reći da sam iznenađen. No, kada to dolazi od filozofa, oni su toliko uznemirujući da ne mogu pronaći ijedan odgovor osim da im kažem: „ Zadržavam subjekt… samo da bih vas natjerao da pričate“.

A ipak, bilo bi posve ludo da se termin ne zadrži. Neka sretna okolnost u filozofskog tradiciji je perpetuirala liniju koja je započela s Aristotelovim Organonom, o kojoj sam nedavno govorio. Pročitajte, ili iznova pročitajte kategorije, moji mali prijatelji, ili oni od vas koji s vremena na vrijeme u svoje male glave natjerate to da pročitate nešto drugo od udžbenika, i vidjeti ćete od samoga početka razliku između subjekta i supstance.

To je nešto što je toliko krucijalno da su dvije tisuće godina filozofske tradicije o kojima sam pričao pokušavale učiniti jednu jedinu stvar, a to je pokušati to resorbirati. Čovjek kojega se drži vrhuncem filozofske tradicije – Hegel – sugerira, sa zasljepljujućom briljantnošću, moram priznati, nešto što negira ono što dotičemo u snovima, naime, to da je supstanca već unaprijed subjekt, prije nego što postane subjekt kako smo upravo vidjeli s Freudovom formulom.

Sve to započinje s inicijalnom traumom Aristotelove tvrdnje/navoda koja je uvela najrigorozniji razvod između subjekta i supstance. To je posve zaboravljeno.

To da je subjekt nadživio filozofsku tradiciju pokazuje, ako to možemo tako postaviti – da se zbilja ponašamo kao intelektualni neuspjesi.

Nije li to razlog da se ne napusti termin „subjekt“ sada kada je napokon došlo vrijeme da se preokrene njegove uporaba?

Preveo s engleskog: Patrik Weiss

Knjiga iz koje je prevođeno: Jacques Lacan, My Teaching (Translated by David Macey), Verso, London, New York, 2008.

Francuski izvornik: Jacques Lacan, Mon Enseignement, Editions du Seuil, 2005.

Ostavite komentar: