I obaviješteni analitičari-izvanjci našega Padišaha proglasiše vođom čopora. To može začuditi samo nekog nepopravljivog naivka ili nekog razbrata pjesnika što povazdan bište stihove u slavu našeg Vođe i za diku montenegrinskih čuka, klanaca i bukava. Elem, sve se okreće i svemu dođe vakat, pa se tako i sluti kraj Padišahove ere, ako je to više nekome važno i bitno…
Jednom će se, makar po sili logike ili nadolazeće građanske svijesti, možda i svesti računi i bilansi viševjekovne vladavine našeg DPS begovata i njihove zorne strahovlade. Baviće se i ovim i onim, praviće se makroekonomske analize i opsežne istrage, nekome će rešetkice označiti početak oslobođenja kao što to mora i kao što to i biva na vjetrometinama izmoždene istorije i u bunjištima istorijskih nanosa i prinosa. Neki jučerašnji jurišnici će šenlučiti i klikovati kao novi oslobodioci i prvoborbenici, a ostali će biti zagledani suzno u ono što nam je ostalo nakon svega…A ostale su—rupe.
Dakle, u kabinetima i ostalim jazbinama u skladu sa montenegrinskom istrajnom politikom najvrjednije i najpatriotskije radili su rupoprojektanti. Neomontenegrinski projekat nam je, gle čuda bez čuđenja, u amanet ostavio najviše najobičnijih rupa.
Rupe na našim evroatlanskim džadama, rupe na seoskim stazama i bogazama, vapijuće rupe u džepovima našega puka, rupe u istoriji, rupetine u tradiciji, straobalne rupe u pamćenju, lingvističke rupe u kojima su davili jedan jezik, rupice na mnogim čestitim obrazima, klovnovske rupe na mnogim obrazinama, rupe u vajnoj intelektualnoj svijesti, rupe u nekadanjem patrijarhalnom moralu, bezdane rupe u školskom sistemu, klozetske rupe i čučavci širom naše malene carevine… Tako vam je to kada su jazbine proglašene za vidikovce, a vrtačine za najviše vrhove i najsokolskije domete. Teško nama sa našim jazbinama, a još teže sa našim rupama, rupčagama i rupetinama…
Svikli smo u našim rajetinskim danima da nekako iz rupe gledamo taj lijepi šareni ivični svijet. Ubijedili su nas glasnogovornici iz jazbina da je naša rupa najljepša na svijetu i da su naše rupe nešto čemu zavide u vaskolikoj vaseljeni. Umislili smo, mi jadni sirotanovići, da su naše rupe najdublje od svih rupa i da su naše dubine najdublje od svih dubina. Iz rupe osluškujemo vođu čopora i divimo se njegovom ponoćnom ataku na mjesec i zvijezdu Danicu.
Prosuzimo od muke misleći kako li je lijepo onima gore ili ih mrzimo što nijesu sa nama u našoj luksuznoj rupi ili možda sluđeni iz naše rupice ne vidimo njihove jame i rupetine.
Još uvijek se pjesmotvori o rupama, rupotvorcima i rupoborcima, još uvijek vođa čopora plaši zečeve opakom lisicom ili strašnim vukom, još uvijek je zekan najbrojnija divljač po našim šumama i gorama.
I sve ide sporo i kilavo uz strah i romor jer ljudi zečjeg srca u svemu vide vučje oči. Vođa čopora sve češće pokazuje očnjake jer njegovo vrijeme lagano curka…
Esej o rupama nalazi svoje potpuno opravdanje u dičnom NK-gradu, rodnoj varoši našega Vođe i mnogih dovođnika. Naime, naš zorni NK-grad je jedina varoš pod nebom koja u centru centra ima pravu pravcatu rupu! Ta dična rupa godinama zijeva na naše varošane, a varošani svikli na rupe zijevaju u nju. Ta rupa i taj zijev ostaju monumentalan simbol jedne vladavine.
Umjesto nekadanje zelene pijace, na koju smo onomad bili ponosni, takođe—rupa! Iz te rupe se ponekad čuje kikot i podsmijeh naših vajnih investitora i rupoprojektanata! Dakle, spuštajte se u rupu, ako hoćete da budete siti…
Ispred NK Centra za kulturu godinama seiri rupište zaraslo u drače i korov. Rupoborci su sa lica zemljice obrisali pravi pravcati grad, Kameni grad velikoga vajara koji se cijeloga života borio sa rupama u gradu, u državi, a najviše sa rupama u glavama ljubitelja rupa koji su i od kulture jednog grada vrlo dosledno i po partijskoj direktivi, napravili –rupu!
Moglo bi se još mnogo o rupama i ostalim bircuzima…No, ipak, moramo završiti, moramo izaći iz rupe i konačno sagledati svijet i sebe u njemu. Izađimo iz rupe i krenimo na površinu u spomen visina koje smo rođenjem pojmili.
