Anatomija Fenomena

Jednostavan put, težak put [Tema: Zen]

Piše: Alan Wats

Zen je uistinu nevjerojatno jednostavan sve dok ne pokušavamo mudrovati ili se kolebati! Zen je samo osjećaj i čisto shvaćanje da, recimo to riječima zena, postoji “deset tisuća fomacija; jedna takvoća”. Ili bismo mogli reći: “Deset tisuća stvari koje su sve jedne takvoće.” Drugim riječima, iza mnoštva događaja i bića u ovom svemiru jedna je energija – a ona se javlja kao ti, i sve je ona. Praksa je zena shvatiti tu jednu energiju kao da “imamo predosjećaj”.

Ipak, zen ništa ne govori o tome što je ta energija, a to, naravno, u umovima Zapadnjaka ostavlja dojam da je to vrsta “slijepe energije”. Pretpostavljamo to jer jedina alternativa, koju uz pomoć naših tradicija možemo zamisliti, jest ta da se vjerojatno radi o nečemu nalik na Boga. To je vrsta kozmičkog ega, gotovo osobno inteligentno stvorenje. Ali, po budističkom shvaćanju to bi bilo jednako daleko od biti koliko i smatrati je slijepom energijom. Riječ “takvoća” se koristi kako bi cijelo pitanje ostalo otvoreno i potpuno nedefinirano. To je “tako”. To je ono što jest.

Priroda je ove energije da je neformulirana, iako nije bezoblična u smislu neke ljepljive bezlične mase. To jednostavno znači da je u osnovi svega nešto što nikada ne može biti pretvoreno u objekt, niti se može razaznati, shvatiti, ili objasniti. Na isti način, naše oči za nas nemaju nikakvu očitu boju dok promatramo stvari, niti imaju zaseban oblik. Da imaju svoj oblik, on bi iskrivio sve oblike koje vidimo – a na neki način sama njihova struktura i iskrivljuje ono što vidimo. Da oči imaju boju same po sebi to bi utjecalo na sve što vidimo, a ipak toga nikad ne bismo bili svjesni. Kako stvari stoje, međutim, mi nismo svjesni boje očiju, niti boje leća, jer ako imaju boju, ona je u osnovi cijelog vida. Tako na potpuno jednak način možete nikad ne postati svjesni strukture i prirode temeljne energije svijeta jer vi jeste ta energija, a zapravo je sve ona.

No, možete reći: “Pa, onda to zapravo nije ni bitno.” I to je istina, nije — ali je bitno u životu i osjećajima osobe koja shvaća da je to tako! Iako to ne mora biti osobito bitno za bilo što što se događa, izravno ukazuje na bit stvari. Da nema očiju, ne bi bilo vida, a to nam nešto bitno govori o našoj ulozi u svijetu. Vidimo određene prizore, a struktura oka ne pravi razliku među njima, no o njoj ovisi mogućnost gledanja. Tako o toj energiji ovisi sama mogućnost postojanja svemira, a to je prilično važno.

Međutim, to je toliko važno da to obično i ne opažamo. To ne ulazi u naša praktična razmatranja i prognosticiranja, a zato moderni logičari svaki na svojim odsjecima filozofije uvjeravaju da su sve tvrdnje o toj energiji, uključujući i tvrdnju da ona i postoji, beznačajne. A to je na neki način istina, jer je svijet sam – sa stajališta stroge logike – prilično beznačajan u smislu da ne predstavlja ni znak ni simbol koji upućuje na nešto drugo. No, dok se sve to uzima zdravo za gotovo, ipak je bitno za način na koji osjećamo ovaj svijet, i stoga za način na koji djelujemo. Ako znate da postoji samo ovo; i da ste to vi; i da je to izvan vremena, izvan prostora, izvan definicija; i ako jasno uvidite da tako stvari stoje, to vam daje određeni “odskok”. Možete ući u život neusiljeno, bez onih osnovnih strahova koje obično imate.

Možete se, naravno, prilično zakačiti za oblik života koji sada živite. Ja mogu sebe smatrati “Alanom Wattsom” kao izrazito važnom pojavom – onom koju bih htio sačuvati i produžiti što je duže moguće! Ali istina je da ja to neću moći, i da se na kraju sve raspada. No, shvatite li ovu osnovnu energiju, onda znate da imate priliku opet se pojaviti u nebrojenim oblicima, a svi će se oni s vremenom činiti jednako bitnima kao i ovaj koji sada imate, i možda jednako problematičnim.

Međutim, ovo nije nešto u što bi trebalo vjerovati, jer ako vjerujete da je tako na temelju naklapanja, onda niste shvatili bit. Uistinu ne trebate vjerovati u ovo, i ne morate to formulirati, ili držati se toga na bilo koji način, jer u jednu ruku ne možete pobjeći od toga, a u drugu vi – to jest, vi u ograničenom smislu – nećete biti tu da to iskusite. Zato nema potrebe vjerovati u to, a ako i vjerujete, to jednostavno pokazuje da imate određene sumnje u tom pogledu!

Zbog toga je zen nazvan “religijom nijedne religije”. Vi se tako reći ne morate uhvatiti za sebe. Vjera u sebe samog ne znači “držati se” za sebe, nego pustiti se. Zato zen majstor, kada od svog učenika čuje: “Deset tisuća formacija, jedna takvoća”, odgovara: “Riješi se toga.”

To je također razlog što, u prakticiranju određenih oblika zen meditacije, ponekad dolazi do mučnog nastojanja pojedinca da nadvlada sve formulacije bilo kakvog tipa i odbaci sve preokupacije. Pa osoba ustraje u dugim satima sjedenja s bolnim koljenima u neprestanoj frustraciji pokušavajući shvatiti o čemu se tu radi. S nevjerojatnom iskrenošću kažu: “Moram otkriti što je tajna života da bih vidio tko sam i što je ova energija.”

I tako idete i idete do zen majstora, ali on pobija sve formulacije koje mu donosite, jer one vam ne trebaju. Kada obična osoba, međutim, čuje da vam formulacija ne treba, ona će sve to zaboraviti i počet će razmišljati o nečem drugom, pa tako oni nikad ne prijeđu prepreku i nikada ne shvate jednostavnost i radost svega toga.

No, kada stvarno shvate, očito je da postoji samo jedna energija, i da su svjesnost i nesvjesnost, bitak i nebitak, život i smrt njezine suprotnosti. Ona je uvijek lelujava na sljedeći način: sad je vidiš, sad je ne vidiš – sad je ovdje, sad nije. Naime, upravo to “ima” i “nema” jest ta energija, i mi ne bismo znali što je ta energija da se ona ne mijenja. Jedini način da oscilira jest da je čas ima čas nema, pa tako imamo život i smrt, i tako stvari stoje iz naše perspektive.

Eto, o tome se radi u zenu. A radi se samo o tome. Naravno, iz toga proizlazi i nešto drugo, ali u vježbanju zena, prvo što moramo učiniti jest osjetiti njegovu potpunu očitost.

Ono što slijedi iz toga je pitanje: “Kako osoba koja tako osjeća živi u ovome svijetu? Što činiti s ostalima koji ne vide da je to tako? Što činiti u pogledu našeg postupanja u ovom svijetu?”

Ovo je teži dio zen vježbanja. Na početku je prodor – koji uključuje određene poteškoće – no nakon toga slijedi cijeli proces učenja samilosti, tankoćutnosti i vještine. Kao što je Isus rekao, treba “biti lukav poput zmija i nježan poput golubica” – a upravo to oduzima najviše vremena. Tada možete podijeliti vježbanje zena u dvije faze koje odgovaraju dvjema velikim školama budizma: hinayana faza i mahayana faza. Hinayana faza usmjerena je dostizanju nirvane – dostizanju “života u Velikoj Praznini”. Ali, mahayana faza teži “vraćanju”, jer se Bodhisattva vraća iz nirvane zbog suosjećanja sa svim bićima koja osjećaju, da bi čak i travi pomogao da postane prosvijetljena. Upravo taj mahayana oblik zena zaokuplja najviše vremena posvećenog učenju da bi postali upućeni u zen.

Izlažem ovo kao uvod da bih od početka sve razjasnio, i da bih počeo bez zavaravanja ili zbunjivanja zagonetnim zen pričama! Iako su te priče zapravo prilično jasne, Zapadnjaci obično ne shvate lako njihovu bit. Očaravajuće načelo koje je u temelju zen priča, sa svim njihovim naizgled bespotrebnim primjedbama, prilično je jednostavno. Sve je to objašnjeno u sutri Šestog Patrijarha, kada Hui-neng kaže: Ako te netko upita o svetim stvarima, uvijek odgovaraj pomoću svjetovnih stvari.

Ako te pitaju o krajnjoj stvarnosti, odgovaraj riječima svakodnevnog života. Ako te pitaju o svakodnevnom životu, odgovaraj pomoću krajnje stvarnosti.

Evo primjera. Netko kaže: “Učitelju, molim te dodaj mi nož.” I on ga doda, pružajući prvo oštricu. “Molim te daj mi drugi kraj”, kaže. A učitelj odgovori: “Što bi napravio s drugim krajem?” To je odgovaranje na svakodnevne situacije pomoću metafizičkog.

Kada pitanje glasi: “Učitelju, što je temeljno načelo budizma?”, odgovor je: “U ovoj lepezi ima dovoljno povjetarca da me hladi.” To je odgovaranje na metafizičko riječima svakodnevnog, a to je manje-više načelo na kojem počiva zen. Svjetovno i sveto su jedno i isto.

 

Nastaviće se

Ostavite komentar: