Postao drvo. Onakav čovjek. Olistao ovih dana. Obradovao se pticama. Zanjihao se stablom i granama. Zatreperio lišćem i vršcima. Siše duboku zemlju. Raduje se, valjda, životu…
Dosadilo mu da bude čovjek. Pa postao drvo. Povisoko i podebelo. Obično drvo. Pravo-pravcato drvenasto drvo. Ništa posebno. Ni bogougodna maslina, ni moćni hrast. Ni poetična breza, ni zaplakana vrba. Neko naško drvo. Nešto između bukve i graba. Nevažno drvo na nevažnoj zemlji…
Tek što je postao drvo, pokajao se što nije ptica. Zaboravio je na korijen i na zemlju. Da je ptica, najobičnija ptičica ili nekakva suluda ptičurina, mogao je da odleti. Daleko, nepovratno. Ne mora visoko. Ovako, korijen mu ne da da mrdne. Što više mrda stablom i njiše granama, što više treperi lisjem i pjeva pticama, korijen mu sve jači i dublji, kao korijen pokvarenog zuba…
Postao drvo. Pa sad trpi. Kao i kad je bio čovjek. Trpi ukorijenjen bez nade na svojoj zemlji. U zemlji. Sa kojom ništa nema. Pod nebom koje se sve više odmiče. Obično domaće drvo na tuđoj rođenoj zemlji. Pogrešno odabrao. Umjesto da bude ptica na drvetu i na nebu, postao drvo za pticu, pod nebom…
Nikada nije umio da odabere. I sada živi svoj drveni život, a mogao je da leti svoj ptičiji život. I da pjeva. Ili makar krešti. Ili da kuka nad svojom najrođenijom tuđinom. Ovako samo može da šapuće lišćem i da gleda korijenjem. Ponekad oslušne granama i proviri vršcima, gledajući dolje na drumove kud prolaze…
Ni makac. Ni pedlja. Zadrvenjeno dok ga ima. Odrvenjeno za sva drvenasta vremena. Korača korijenom u dubinu, vrpolji granama u širinu. Prividno kretanje umjesto bezglavog bijega. Kako li je neko ko je odlučio da ode, istovremeno poželio da postane drvo koje ne može ni da mrdne? To pitanje će ga mučiti dok ga ne pojede sipac i strovali mu piljevinu u novi život koji nakratko zaliči na nestajanje…
Možda mu je lakše, drvenasto se tiješi. Dosta je bilo čovjekovanja, drvenasto zaključuje. Bolje je korijen umjesto nogu i krošnja načičkana pticama umjesto lude glave. Bolje je srčika i zdravac umjesto nejakog kratkovijekog srca. Umjesto srca koje boluje tuđim bolestima i koje kucka drugim životima…
Nagledao ih se za tri života. Naslušao ih se za sva vremena. Gledao ih je kako se mrze zakleti u ljubav i kako se kobajagi vole ušuškani u mržnju. Slušao ih je kako se izistinski lažu i kako se lažno bratime. Mali u svemu, najmanji u najvećim lažima…lažni u svemu osim u najstrašnijim prevarama…
Odljudio se. Razljudio se. Nije se raščovječio. Nije se otčovječio. Iako je postao drvo. Sad bukva ili grab, nije ni važno. Važno mu da je ostao čovjek i kad je postao drvo. Opet i iznova, žao mu što nije ptica. Da je kojim čudom postao ptica, ne bi više bio čovjek. Da je mađijom postao ptica, ne bi mu bilo žao što je odustao od čovjeka. Ne može jare i pare. Ne može čovjek i ptica. Može drvo i čovjek. Ne može čovjek, a drvo…
Nije mu žao što nije hrast ili maslina. Breza ili vrba. Bio je najobičniji čovjek, pa mu je milo što je postao najobičnije drvo. Bitno mu je da ga ponekad ukrase ptice i da ga zaliju kiše. Bitno mu i da korijenom gleda, i da vršcima proviruje. Da mu nebo prošapuće i da mu se krošnja zanjiše od lijepih riječi…
Da je bio pametniji, ukorijenio bi se u drugoj zemlji. Mada, sve više shvata, da su nemoćne njegove želje. Gdje si nikao kao čovjek, porašćeš kao drvo. Obično nevažno drvo, neobičnije i važnije od mnogih ljudi, dostojanstveno i važno kao svaki čovjek…
Nije otišao od čovjeka. Otišao je od ljudi. Od onih koji se besomučno gomilaju, koji u gomilama kobajagi čovjekuju. Koji ne znaju da ćute. Koji ne umiju da govore. Koji nemoćno venu kad im se čini da moćno rastu. Otišao je od onih kojima nije važan korijen koji vidi i zna, kojima nije važan vršak koji proviruje i shvata. Otišao je od onih koji ne znaju šta je dubina, jer ne znaju ni šta je visina. Dubina najobičnijeg korijena i visina osrednje krošnje…
Otišao je jer se uplašio od onih koji preziru stid i od onih koji se diče sramotom. Kada će naučiti da makar oslušnu ptice, oni koji nikada neće naučiti da oslušnu ni sebe, a kamoli pametnije od sebe? Pita se iako zna da drvo ne treba da se pita, nego da postoji na zemlji u kojoj mnoštvo živi, a manjina postoji…
Pretvorio se čovjek u drvo. Poželio da se smiri. Nije poželio da se spase. Jer spasa nema na ovoj zemlji za koju ga je prikovao ovakav korijen.A možda je u tome spas. I možda korijen zna ono što krošnja sluti…
Vidi im sjekire u rukama. Sluti drvosječe. Pa opet uživa u pticama. I divi se životu…
Fantastican text!