Najbolje pjesme nastale su za kišnih dana, najbolje priče kad se razvedri.
Memoare pišem srijedom i petkom.
Nedjeljom ćutim.
Dok pecam čujem kako riječi klokoću, osjećam kako mi grickaju prste na nogama, mile nogavicama, kuckaju u sljepoočnicama.
Ovo je mala ispovijest pisca smiješnog imena.
Htio je da bude nesređen, plahovit, senilan, lud od mudrosti, jurodivac raspaljenog pogleda i ogaravljenog čela.
Glumio je napade paranoje, zvao prijatelje prijeteći samoubistvom.
Spavao je pod svijetlom, bajagi se plašeći noćnih demona.
Niko ga nije poštovao.
Bio je pisac smiješnog imena.
Odsanjao je najljepšu pjesmu na svijetu, pokušao da se probudi i tada se otvorila kapija smrti.
Umjesto posljednjeg stiha čuo je nesnosno škripanje.
Ispisuju njegovo smiješno ime na nekoj mermernoj ploči u nekom kamenom selu.
Oko njihovih kuća obigrava njegova duša.
Njegovi prijatelji mandale sva vrata, zatiskuju sve otvore.
Plaše se da njegova duša ne umili k njima.
