U bijeloj košulji, mirnim korakom, dok pod đonovima kao srča škripi smrznuti snijeg.
Misli: ljubila se kao da svira flautu, potiljak joj miriše na mošus.
Mraz mu siječe dah dok se sjeća dječijeg smijeha i srebrnih zvončića.
Uvijek u svitanje, usne su joj vrele.
A kad je počelo – gledao ih je modre i nijeme kao ribe, pobacane po razlokanom drumu.
Odmiče bijelim poljem, između dvije vojske vrele od mržnje.
Kada je stao i raširio ruke postao je vidljiv.
Iako bijel, iako na snijegu.
Poslednja dilema: kojoj strani okrenuti lice?
Poslednja pomisao: koja će ruža biti veća – ona na leđima ili ova na grudima?
Pucnjevi u bijelu avet na trenutak su ih zbratimili.
