Meni je ionako svejedno. I ne samo meni. Mnogima je ionako svejedno. Mislim: keš ili kartica. Uvijek je keš. I uvijek je crkavica…
Na postavljeno pitanje: keš ili kartica odgovaram nemušto i postiđeno: keš. Ili crkavica. Karticu ne koristim. Kartica nije za crkavicu. I nisam valjda jedini. Valjda nas je većina, pa je i crkavica veća…
Pitanje: keš ili kartica je egzistencijalna groza. Keš je crkavica, a karticu nemam. Nema ni hamletovske dileme. Postoji samo strašna bojazan da je crkavica dovoljno velika, odnosno da keš nije nepodnošljivo mali. Kartica nije za nas. Nije za crkavicu. Crkavica je za nas…
Tako postiđeni malim kešom i veeeeelikom crkavicom bauljamo od sokaka do sokaka inače prebogatog dukljanskog carstva u kojem ima svega previše, a naročito crkavice u kešu…
Bauljajući sluđeni dilemom da li nam je crkavica dovoljno velika i da li nam je keš isuviše mali, dobijamo napad panike. Panična halucinacija donosi nam glas samoga i dobroga, ali i strogoga, čuvara nebeske kapije koji nas pred dverima nebeskim kešolovnim glasom pita: keš ili kartica. Hoćemo li imati dovoljno keša, pred Božijim zastupnikom i čuvarom nebeskih dveri kad već nemamo karticu? Ko nema ni keš, a nema ni karticu, izgubio je pravo da se nađe u društvu nebeskih pravednika… Sudbo kleta…
Pitanje – keš ili kartica – jedno je od najtežih i najstrašnijih pitanja u našem dukljanskom carstvu. Bijedni crv bez kartice i bez dovoljno keša nigdje nije tako postiđen i ojađen kao u najbogatijoj dukljanskoj kraljevini… što ćeš ođe kad nemaš karticu i kad ti je keš manji i od kartice koju nemaš…to se čita u ozlojeđenim pogledima konobarah, policajacah, sudijah, ljekarah, ministarah, tužilacah i ostalijeh trgovacah koji nam postavljaju pitanje koje liči na prokletstvo i osudu…
Svuda je, dakle, lakše biti bez kartice i sa malo keša, nego u dukljanskoj kraljevini u kojoj ste manji od gorušičinog zrna ukoliko vam je keš manji od dozvoljenog poniženja, a račun na kartici nije veći od nepodnošljive sramote…
Tako je, tako mi keša i kartice, bilo oduvijek. Čak i u onim vremenima ljuđi i junakah kad nije bilo ni ovakvog keša ni ovakve kartice. No, računa mi moga, bilo je dosta pozamašnijeh kesa punih keša u nekoj dobroj staroj valuti ili makar grozotnih glavah dušmanskijeh koje su se sasvim jednostavno u prestoničkijem transakcijama mijenjali za stari dobri keš u tvrdoj valuti…
Sad je li te dobri, no namrčeni vladika, pita‘: Keš ili kartica – kad bi mu isporučivao neku otfikarenu glavurdu ili te je nešto malo drugačije pita‘, nije ni bitno. Uglavnom pitanje se otprilike i tada svodilo na: hoćeš li u kešu ili ćeš na karticu, junače…
Keš, kartica i crkavica su trojstvo koje nas je održalo svih ovih vjekovah do modernijeh vremenah u kojima smo se konačno dokopali đavoljega kliringa. Elektronske transakcije su i u dukljanskoj kraljevini uzele maha, mada naši dobri paganski i hristijanski gospodari još uvijek vole taj stari prokleti milozvučni keš.
Ono, svaka čast kliringu, ali keš je keš… Ono, svaka čast čojstvu, ali kartica je kartica. Junaštvo se ionako može danas, kao i oduvijek, kupiti za mali ili malo veći keš u zavisnosti od tražene medalje za hrabrost i prčevitost…
Stoga se nemojte čuditi kad dobri, no pomalo smeteni, Migo dokopava lijepo upakovani keš (poznat kao koverta 97.500) i strpava ga u sopstveni džep za keš. Postoje i džepovi prilagođeni drugim namjerama, ali najdublji džep je uvijek namijenjen dobrom i nikad neprežaljenom kešu…
U pomenute metastazirane džepove naših visokih dužnosnika i uglednih džeparoša može se staviti i kartica i crkavica, ali najbolje im je tutnuti pećinski keš jer ste tek onda sigurni da će ti pećinski keš-ljudi dobro i valjano obaviti ono za šta su plaćeni. Svaka druga transakcija, osim teškog i munjevitog keša, ne garantuje da će se posao u predviđenom roku završiti. Stoga je i dobri, no pomalo depresivni Knežević, odista preferirao da svoje poštene, no pomalo lakome i krvožedne ortake, uvijek plaća prastarim ukletim kešom. Mogao je i karticom, ali rekosmo li da pećinske transakcije uvijek prednost daju starozavjetnom kešu…
Kada je dobri, no pomalo naopaki Milašin, onomad prodavao svoju crnu no pomalo i šarenu državicu, pitali su ga: da platimo kešom ili na karticu? Izabrao je i keš i karticu. Crkavicu je ostavio veselim, no pomalo tragičnim, podanicima…
