Vraćam ovaj skerletni obruč sunca, tu zvijezdu zemlje u zrcalu mora,
utjelovljeni vid života koji se ne da iščupati, koji raste
u naseobini živog podmorskog korijenja i velikih, nepomičnih riba,
vraćam što uzeh na početku da se okitim kao biljka za svečanost ljudi i proljeća
pred jutarnjom ikonom svjetlosti i vjetrovima iz daljine,
vraćam sjeme života, taj crveni granati cvijet
što nije ni kamen ni školjka ni sô ni loza ni klica
a živi i raste i može da postane brdo i ostrvo.
Vraćam svoju mladost i svoju smrt i sve što učini drvo od jutra do večeri,
vraćam lađe na pučinu i ptice na kopno,
potoke u djetelinu, gnijezda u kovčege svjetlosti na istoku,
nježnost gorkima i zbunjenima, hrabrost skupljenima na polazak,
samoću zalutalom mjesecu, tugu stadima iz praskozorja planinskog,
vraćam kolijevku u more, razdvajam vatru u dva kremena
i nastavljam da koračam nepoznatim putovima moga života
koji je preuzet od hoda zvijezda i od obilja tišine.
Vesna Parun
