Neće moći srpska stoka maći kralja iz Rastoka
(grafit na zgradi Gimnazije u Nikšiću)
Dakle, riječ je o gorepomenutom uratku koji je djelo nečije prljave ruke, još prljavijeg srca i sluđenog uma. Dakle, riječ je o primitivnom urliku mržnje, o primordijalnom kriku koji bi mogao imati veze i za kanibalističkim porivima. Dakle, onaj koji bilo koji narod tretira kao stoku ima neskrivenu potrebu, bolje i tačnije reći nagon, da tom narodu uradi isto ono što se radi sa stokom. A znamo gdje stoka završava: u štali, toru, klanici, jer stoka je, ukoliko se ne varam, domaća vrsta koja služi čovjeku, sem divlje stoke koja je sklona gorepomenutim porivima i koja treba da uživa u životu, ali negdje u divljini, i koja treba da bude zaštićena vrsta, to jest da joj ne fali ni rog, pardon, dlaka sa glave. Dakle, nemam ništa protiv divlje stoke, s tim što imam nesavladivu potrebu da nemam ništa sa njom, a i etičku obavezu da joj se ispriječim na putu ukoliko je pomenuta divlja stoka sklona skrnavljenju nečega što mi je važno…
Dakle, važna mi je (nekada) ugledna Gimnazija u Nikšiću. Dakle, još važniji mi je (nekada) ugledni Nikšić. Dakle, u pitanju je ljubav, koja je, s moje strane iskrena i vječita, a sa njihove neuzvraćena ili odglumljena. Ovdje bih još rekao: čast izuzecima, pa još dodao: zbog njih se i živi i ovo piše…
Dakle, neću elaborirati zašto mi je važna Gimnazija i NK grad. To su stvari koje ulaze u registar mojeg intimnog kosmosa. A o tome se nerado piše, jer se čovjek načas raspilavi i samom sebi zaliči na baricu progutanih suza. Htjedoh reći, ne bih da se pod stare dane pretvorim u raznježenu seka- Persu…
Dakle, ovaj srcopis posvećen je gorepomenutom šapopisu nekog podivljalog mahnitova koji je sve o sebi rekao u jednoj rečenici što je, književnoteorijski gledano, čisto majstorstvo. Gotovo pa da je to haiku našeg čemernog i teretnog vremena, pa i definicija moralne i intelektualne urušenosti koja bogme poodavno traje, a nikako da se okonča. Čovječe, zavapio bih da sam kojim slučajem umni teolog, ima li dna tvome padu, ima li kraja tvojem posrtanju? Urlik onoga koji je ono uradio NK Gimnaziji mogao bi mi odgovoriti: Moj pad je moj let, moje posrtanje je moj korak u svijetlu ( po mogućstvu evroatlantsku) budućnost. Naslućuje se, dakle, sasvim pouzdani psihoportret iliti foto-robot pomenutog izgrednika koji je svojom prljavštinom zagadio jedno školsko zdanje i naružio jedan dostojanstveni grad. No, da ne skliznemo u čeljusti patetike…
Dakle, ovdje uistinu nije riječ o jednom grafitu, i o jednoj imbecilnoj potrebi da se zareži javno i da se zalaje po zidovima. Toga je bilo u našim kazamatima poodavno i toga će biti u našim prokletim avlijama podosta i u nadolazećim poplavama primitivizma i mrzoljublja. Grafit kao grafit. Izblijedjeće na suncu, opraće ga kiše, ako već to ne učini neki nadležni organ, ukoliko se udostoji, jer organ k’o organ nije baš uvijek spreman da radi pametne stvari. Nije baš uvijek učinkovit, to jest profesionalan. Naši organi vole da stvar odstoji, da mržnja pusti korijen, da glupost dobije finu patinu starine, da se čeljad ( umalo ne rekoh-stoka) dobro razobada, ne bi li se, po starom ubajaćenom receptu, zaboravilo na neke važne stvari…
Dakle, kasno organ pred NK Gimnaziju stiže, ili, bolje reći, kasno se organ iz direktorske kancelarije diže. Potpuno je svejedno kad je riječ o pomenutim organima. Šteta je učinjena i valja joj, kao što bi organi rekli, nazdraviti. Pun pogodak. Kao prstom u oko. Kao iglom u srce. Ne valja, rekli bi nadležni organi, ako ne zaboli. Ako ih ne zaboli, mada, dodali bi organi, mi sa tim, kao nikada do sada, nemamo ništa. Hoću da kažem, ne bilo primjenjeno, kakve veze ima Hitler sa fašizmom sem te što se u pogrešno vrijeme našao na pogrešnom mjestu. Da li je ispisivao grafite – ne znam, ali da je ispaljivao parole problematične sadržine – opštepoznata je činjenica i ponos za njegove mlade neonaciste koji ovih dana ponosito ulaze u parlamente nekih ponositih EU zemalja…
Dakle, mnogi bi rekli, kome je važan nekakav suludasti grafit na nekakvoj provincijskoj školi. Ionako je đavo došao po svoje, ionako se dešavaju mnogo veće bedastoće i mnogo jezivija mahnitanja…
Dakle, važno je sljedeće:
Grafit je stajao na školskom zidu danima. Danima su profesori i đaci gledali i čitali. Danima su gledali, čitali i ćutali. Danima su ćutali, a ćutanje može da zaliči na slaganje.
Grafit nije ispisan na nekom urušenom javnom klozetu, već na zidu (nekada) ugledne škole.
Profesori i gimnazijalci nijesu bilo ko, već važni i bitni pojedinci ovoga grada.
Nikšić nije bilo kakva palanka, već, ovakav kakav je, centar Crne Gore, ovakva kakva je, po svemu onome što jednu državu čini državom.
Da li je to, o jada, bestijalna poruka o jednom narodu, našla dobro utočište na zidu jedne škole? Ili je to, o još većeg jada, gadna poruka izašla iz nekih glava u samoj školi?
Nije važno ko je urliknuo i ko je zarežao koliko je važno to što su ćutali, jer su se ćutanjem pridružili lavežu.
I nije važno da li su Srbi nazvani stokom koliko je važno da će oni koji ćute postati stoka kao i oni koji mucaju poruke mržnje.
Postoji, gospodo, i kraljeva stoka, kad je već o stokama riječ. To je ona stoka koja krije rep, a ne može sakriti nijedan drugi stočni atribut. O njima je, slutite, i ovoga puta riječ.
I ko je od koga napravio stoku? I ko nas tretira kao stoku? Sve nas, ne samo Serbe koji su, o užasa, oguglali na stradanje. Pitajte kralja iz Rastoka. Kod njega su ključevi ovoga zatvora. I ovog grada. I ovakve škole.
Plašim se da smo prihvatili neprihvatljivo, pravdajući se pred sobom zbunjenošću. Divan tekst.