Lijepa Dulsineja preskače gola tijela na Adi. Nema se gdje nogom stati od golotinje. Lijepa Dulsineja brža je od lopate soli bačene na rđu.
Otac se raspomamio zato što je smola ponovo zalila vjetrobran. Ključevima kucka da je odlijepi i ponovo šteti farbu na golfu. Crveni golf dvojka, peti član familije, poveo nas je na more, kao i svake godine. Šiber na krovu se otvara pomoću ručke koja se vrti. Kao cepelin, kao igračka na navijanje.
Servantes i Bokačo, bez njih Ulcinj nikako nije mogao.
Lijepa Dulsineja krenula je ka Škipniji, ka Adi, želeći i vodu ispod Vira, Skadra, Lesendra, zauvijek zapaljenog, kao olimpijska vatra, nad mikrokozmom. Krenula i plićakom ka samom Otrantu, podvlačeći se ispod vode, stotinama metara, gazeći do koljena, rubovima haljine dotičući vrelu pjenu.
Ka Italiji. Lijepa Dulsineja je Jelena Savojska, zakovana za dučeovu vetrenjaču, kao raspeće Isusa koji se vrti. Ringišpil zaliven krvlju. Žene s maramama posmatraju svoju brojnu djecu.
U dvoru Balšića – zatvor. Otvorena ljetnja pozornica, skena verore. Kula u nebu. Okovani otac najpoznatijeg borca protiv mlinova, zarobljen u pećini ispod scene. Mit.
Majka me napominje da je avgust varka. Kao ono sunce ispod oblaka što me juče ispeklo k’o giricu. Kao alergija od zauvijek odbačenog i odvratnog paradajza, i prilično dovoljno vremena da se udari na lektiru – Dekameron. Ljudi koji gore za prevarom, za drugima… Majka me miluje, nanosi jogurt na leđa, kako kažu ljudi sa čudnim akcentom. Brat se smije dok slušamo hodžu kako odzvanja sa vrpce, puštene sa vrha minareta.
Lijepa Dulsineja morala je biti Albanka. Zbog egzotike, arbanaške krvi, ratova i možda grijeha koji se, kao kod Bokača, mogao desiti u katedrali. Ona je svetiteljka svih ulcinjskih gusara, promiskuitetnih trubadura, zaštitnica karnevala, vjesnik krvne osvete.
Lijepa Dulsineja je kraljica Teuta, boginja Jadrana. Nemilosrdna ratnica, prvo vodi ljubav, pa preskače leševe na Adi. Nema se gdje nogom stati od leševa. Leševa Živka Nikolića što plutaju ka Krfu.
Glupi konobar, sa bradavicom ispod nosa, od koje su gosti Ferijalnog kampa uvijek mislili da je slina, mom bratu sasipa punu šerpu vrele supe na leđa. Imao sam želju da ga gurnem sa terase. Bio je nespretan momčić, na praksi.
Lijepa Dulsineja je Mira Furlan koja grli svijet naga i po prvi put vidi nagog mužjaka, na njenu sreću, stranca. Odvaja se od crnog vela. Bijela, osjeća da sunce prodire u nju, njeno tijelo postaje pamučasto, kao talas, kao galeb. Tijelo od vode i vazduha. Čista želja, čist život.
Brišem oči, crvene od soli, majčinim rukavom. Zemljotres ljulja vikendicu. Na kamenom prijestolju Balšića, dosta puta imao sam sreću i priliku da iskreno zaplačem. Moje monumentalno – hvala. Hvala reći umjetničkim činom, bez jezikolomljenja! Za nikad zaboravljene količine pijeska koje nikako ne mogu biti, ja to ne vjerujem, manje od prostranstva neba. Ili je i gore – pijesak, što se zaglavljuje između zuba, u kupaćim gaćama, u kosi.
Lijepa Dulsineja se račva na ušću, pleše u raskošnim dimijama. Servantes nikada nešto takvo nije vidio, te noge. Između plastičnih školjki okačenih na tezge, natopljena mirisom roštilja, preplanula, Lijepa Dulsineja, Ulcinjanka, d’Ulcigne, dolcezza, tako skicirana – zauvijek je ušla u svjetsku literaturu.
Jedan Komentar