Dunulo je ovih dana. Izgleda da je produvalo. Nakrivio se toranj. Postao je krivlji toranj. Jer kriv je oduvijek bio. Ne može ni vjetar u ludim vremenima biti ništa drugo nego ludi vjetar…
Ako im ne može doakati pamet, može ludost. Ako ih ne mogu oduvati vjetrovi, mogu ludi vjetrovi. Jer ludilo koje nas je snašlo samo ludi vjetar će oduvati…
A duva. Baš duva. Ludi vjetar nosio krovove. Ludi vjetar raskrovio crkve. Ludi vjetar čupao drveće. Ludi vjetar raskorjenio narod. Ludi vjetar će odnijeti ludost. Raskroviće ludake. Raskorjeniće ludilo. To može samo ludi vjetar…
Nakrivio se toranj koji je jahao na ludom vjetru. Malo treba da se strovali u ništavilo jer je u ništavilu i narastao, jer je u ništavilu i postao toranj čija je visina pokaznost ludog uniženja. Ludi vjetar se okrenuo protiv ludila koje ga je stvorilo. Tako to nekako biva. I sa ludim vjetrovima i sa krivim tornjevima i sa ludostima koje je ludi vjetar odnekud donio…
Donio ih ludi vjetar, pa rasijao ludo sjeme. A ludo sjeme u sluđenoj zemljici brzo uludo proklijalo i prebrzo dalo ludi plod. Tako je to kad ludi vjetrovi zasijavaju, rasijavaju i sluđuju.
Nakrivio se toranj nad tornjevima, a za njim se krive i kolčevi i kočići i sve što je padu sklono, a ludi vjetar dunuo. Isti onaj ludi vjetar koji ih je donio, odnijeće ih na svom crnom ludom krilu…
Kad toranj nad tornjevima, kad krivi toranj nad tornjevima pod naletom ludog vjetra padne, pašće i kolčevi nad kolčevima i kolčići za kolčeve i prikivke za zakivke kojim je krivi toranj prikovan za zemljicu kojom duvaju ludi vjetrovi…
A baš je dunulo. I neće se lako smiriti. Opasan je, strašan je ludi vjetar koji će oduvati sve one kojima je nekada služio. Sve one crnotvorce koji su mislili da su zauzdali ludi vjetar. A nijesu. Džaba su se nadali…
Kad ludi vjetar može da iščupa hrast, kako ne bi mogao da obali toranj koji je odvajkada kriv, a koji se sve više krivi. Pa valjda je hrast i u sluđenoj zemljici snažniji, hrabriji i trajniji od krivoga tornja koji jednom mora pasti jer je od početka bio kriv. Valjda je bitniji hrast i njegov duboki korijen od krivog tornja bez korijena…Valjda je…Ludi vjetar zna…
Kad ludi vjetar može da raskrovi kuću i bogomolju i ostavi bez krova i mučenika i bogomoljca, kako ne bi mogao da oburda toranj koji je uvijek bio kriv, a sada je krivlji nego što je bio… Pa zar je zakucani pribijeni krivi toranj važniji od raskrovljenog mučenika, od razbaštinjenog bogomolioca koga su ludi vjetrovi ostavili samog pod nebom?! Valjda nije. To valjda i ludi vjetar zna…
Kad je ludi vjetar donio ludilo, valjda će ludi vjetar ludilo i da odnese daleko i zanavijek u prapostojbinu ludoga vjetra i da okonča ovu ludu priču koja i ovako i onako nije rođena da vječno traje, a čini nam se da traje i duže od vječnosti…
Takvi su ludi vjetrovi. Dođu niotkud, zaduvaju ni zbog čega, stišaju se odjednom, nestanu kao da više nikad neće nastati, pa se opet vrate da oduvaju ono što su donijeli. Da dovrše započeto, da raskuju raskrovljeno, da salome iščupano, da obale nakrivljeno, pa opet da odu tamo odakle su došli…
Jer, ovo ovako ne može. Mora ludi vjetar da oposli svoj ludi naum. Mora da produva, razduva, razida i poravna, da bi sve jednom krenulo iz početka. Kad krivi toranj padne, biće to strašan tresak od kojeg će popadati mnoge kape, a i neke glave, jer ludost ne zna za milost…
Ne može ovo ovako. Niti ovo može bez ludoga vjetra koji nema namjeru da tek tako stane. Hoće ludi vjetar da namiri svoje račune i da istjera svoje ludilo do kraja ne bi li tako zadovoljio neku svoju ludu pravdu. Duguju mu izgleda svi oni koji su mu zavještali sebe još onda kad ih je odnekud iz neke zatajne jazbine donio da učine sve ovo što su u ludilu učinili. A učinili su sve što su mogli. No, malo su mogli. Morali su više i morali su do kraja. Morali su da sve slude i svakog izlude… Zato ih je ludi vjetar donio. Zato će ih i ludi vjetar i odnijeti…
A kad ludi vjetar produva svoje, kad se osveti onima koji su mu obećali sve, a baš sve mu nijesu dali, zaduvaće neki novi vjetrovi. Vjetrovi koji će nasijati ovu sluđenu zemljicu sjemenom slobode, sreće i časti…
