Dugo sam živio u ubjeđenju da ne volim bombone.
Često kupiš one majušne, čokoladne i saspeš ih u staklenu
činijicu sa poklopcem.
Kuglice zamamno zadobuju, a tebi se malčice usna razvuče.
Ja – ništa.
Trpim, koliko je u mojoj moći.
Pa onda otvorim, uzmem, zatvorim.
I opet otvorim, uzmem, pa zatvorim.
Pa još jedared otvorim, uzmem, zatvorim.
I onda nanovo otvorim, uzmem, zatvorim.
I svaki put onaj izdajnički zvuk,
ono strašno kloptanje poklopčića.
Kao da neman otvara i zatvara čeljust.
Valjda vakuum.
Ubacujem sve po tri i gumam sakriven novinama.
Vidim te kriomice u kuhinji, okrenuta si, u poslu.
A onda vidim kako ti se leđa u navali smijeha tresu.
– Što li se sad smiješ?! – pitam zagušen rastopljenom
čokoladom.
Utrčavaš u kupatilo i tamo se sitana rasmijavaš.
Da mi nijesu usta puna, vjerovatno bih se svađao…
Boris Jovanović
Iz knjige Mala moja
Izdavač – Povelja, Kraljevo
